Pitanje
Kako i kada je sastavljen kanon Biblije?
Odgovor
Izraz „kanon“ koristi se kako bi se opisale knjige koje su božanski nadahnute i stoga pripadaju Bibliji. Određivanje kanona Biblije otežava nam to što nam Biblija nigdje ne pruža popis knjiga koje pripadaju Bibliji. Određivanje kanona bio je postupak, najprije židovskih rabina i znanstvenika, a potom ranih kršćana. U konačnici, Bog je bio taj koji je odlučio koje knjige pripadaju biblijskom kanonu. Knjiga Svetoga pisma pripadala je kanonu od onoga trenutka kada je Bog nadahnuo njezino pisanje. Radilo se jednostavno o tome da je Bog trebao uvjeriti svoje sljedbenike koje knjige trebaju uključiti u Bibliju.
U usporedbi s Novim zavjetom, u pogledu kanona Staroga zavjeta bilo je veoma malo polemike. Hebrejski vjernici prepoznavali su Božje glasnike i prihvaćali da je Bog nadahnuo njihova pisanja. Svakako, bilo je suprotstavljanja u pogledu starozavjetnog kanona. Međutim, već 250. godine poslije Krista, postojalo je gotovo sveopće slaganje o kanonu hebrejskog Svetog pisma. Jedino pitanje koje je preostalo bili su apokrifni spisi … u pogledu kojih se i danas raspravlja. Velika većina hebrejskih znanstvenika apokrife su smatrali valjanim povijesnim i vjerskim dokumentima, ali ne na nivou hebrejskog Svetog pisma.
Postupak prepoznavanja i sabiranja Novoga zavjeta počeo je u prvim stoljećima kršćanske crkve. Veoma rano su bile prepoznate neke novozavjetne knjige. Pavao je smatrao da Lukina pisanja imaju autoritet jednak Starome zavjetu (1. Timoteju 5,18; vidi također Ponovljeni zakon 25,4 i Luku 10,7). Petar je prepoznao Pavlova pisanja kao Pismo (2. Petrova 3,15-16). Neke knjige Novoga zavjeta kružile su među crkvama (Kološanima 4,16; 1. Solunjanima 5,27). Klement Rimski spomenuo je barem osam novozavjetnih knjiga (95. g. n. Kr.). Ignacije Antioški potvrdio je oko sedam knjiga (115. g. n. Kr.). Polikarp, učenik apostola Ivana, potvrdio je 15 knjiga (108. g. n. Kr.). Irinej je kasnije spomenuo 21 knjigu (185. g. n. Kr.). Hipolit je prepoznao 22 knjige (A.D. 170.- 235. g. n. Kr.). Novozavjetne knjige zbog kojih su najviše raspravljali bile su poslanica Hebrejima, Jakovljeva poslanica, 2. Petrova, 2. Ivanova i 3. Ivanova poslanica. Prvi „kanon“ bio je Muratorijev kanon, koji je bio sastavljen 170. g. n. Kr. Muratorijev kanon sadržavao je sve novozavjetne knjige osim poslanice Hebrejima, Jakovljeve i 3. Ivanove poslanice. Godine 363. na Saboru u Laocideji donijeli su zaključak da se u crkvama treba čitati samo Stari zavjet (zajedno s apokrifnim knjigama) i 27 knjiga Novoga zavjeta. Sabor u Hippu (393. g.) i Sabor u Kartagi (397. g.) također su potvrdili mjerodavnost istih 27 knjiga.
Kako bi odredili je li neku novozavjetnu knjigu uistinu nadahnuo Duh Sveti, sabori su slijedili načela slična narednima: 1) Je li autor apostol ili njegov bliski suradnik? 2) Je li knjigu prihvatila velika većina Kristova Tijela? 3) Je li knjiga dosljedna u odnosu na nauk i pravovjerno učenje? 4) Nosi li knjiga dokaz o visokim moralnim i duhovnim vrijednostima koji bi odražavali djelo Svetoga Duha? Ponovno, jako je važno upamtiti kako crkva nije odredila kanon. Ni jedan rani crkveni sabor nije donio odluku u pogledu kanona. Bog i samo Bog je odredio koje knjige pripadaju Bibliji. Bog je samo morao uvjeriti svoje sljedbenike u ono što je on već bio odlučio. Ljudski proces sabiranja knjiga Biblije bio je podložan pogrješkama, ali Bog je u svojoj suverenosti, unatoč našem neznanju i tvrdoglavosti, ranoj crkvi dao da prepozna knjige koje je nadahnuo.
English
Kako i kada je sastavljen kanon Biblije?
