Pitanje
Kako znamo da je Biblija Božja Riječ, a da to nisu apokrifi, Kur'an, Mormonova knjiga itd.?
Odgovor
Pitanje od najveće važnosti jest pitanje koji je (ako je ikoji) religijski tekst istinita Božja Riječ. Kako bismo izbjegli kružno zaključivanje, prvo pitanje koje moramo postaviti jest kako uopće znamo da nam se Bog tako obraća? Pa, Bog mora komunicirati na način na koji ljudi mogu razumjeti, ali to također znači da ljudi mogu izmisliti svoje vlastite poruke i jednostavno tvrditi da su one došle od Boga. Dakle, razumno je mišljenje da ako bi Bog želio potvrditi autentičnost svoje komunikacije, morao bi to učiniti na način na koji ljudi to ne mogu ponoviti; drugim riječima, čudom. To uvelike sužava područje.
Osim dokaza biblijske ispravnosti (rukopisni dokazi) i njezine povijesnosti (arheološki dokazi), najvažniji dokaz jest onaj njezinog nadahnuća. Ono što uistinu određuje da je Biblija apsolutna, nadahnuta istina jesu njezini nadnaravni dokazi, uključujući proročanstva. Bog je koristio proroke koji su govorili i zapisali Njegovu Riječ, i Bog je koristio čuda poput ispunjenih proročanstava kako bi potvrdio svoje glasnike. Na primjer, u Postanku 12,7, Bog obećava da je kanaanska zemlja namijenjena Abrahamu i njegovom potomstvu. U 1948. g. ta zemlja je drugi puta u povijesti vraćena židovskom narodu. To možda ne izgleda toliko zapanjujuće dok ne shvatite da nijedan drugi narod u povijesti nije bio razasut iz svoje domovine, a potom vraćen! Izrael je to učinio dva puta.
Knjiga Daniela precizno predviđa dolazak četiri velika kraljevstva: Babilon, Medo-Perzija, Grčka i Rim, i to stoljećima prije nego što su neka od tih kraljevstva uopće nastala (u vremenskom rasponu od preko 1000 godina!). Daniel je napisao pojedinosti o tome kako će narodi vladati i biti uništeni. Njegova proročanstva uključuju vladavinu Aleksandra Velikog i Antioha Epifana.
U Ezekielu 26 vidimo nevjerojatne detalje toga kako je grad Tir trebao biti uništen: bit će porušen, a njegove će krhotine biti bačene u more. Kada je Aleksandar Veliki marširao na tom području, naišao je na skupinu ljudi koja se skrivala na kuli na obali otoka u blizini Tira. Nije mogao prijeći kanal kako bi se borio s onima na tornju. Umjesto da ih je pričekao da se predaju, ponosni osvajač je naredio svojoj vojsci da sagrade kopneni most do otoka. To je upalilo. Njegova vojska je prešla kanal i oborila posjednike tvrđave. No, od kuda im dovoljno kamena za izgradnju kopnenog mosta? Stijene koje su koristili bili su ostaci ruševina grada Tira…kamenje tog grada bilo je bačeno u more, baš kao što je Ezekiel prorokovao gotovo 300 godina ranije!
Postoji toliko mnogo proročanstava u vezi Krista (preko 270!) da bi trebalo više od nekoliko stranica da ih se sve nabroji. Isus nije mogao unazad utjecati na mnoga proročanstva, poput Njegovog mjesta rođenja ili vremena rođenja. Nadalje, izgledi da jedan čovjek slučajno ispuni samo 16 od svih proročanstava jesu 1 naprama 10 na 45. potenciju. Koliko je to? Za usporedbu, to je manje od 10 na 82. potenciju atoma u čitavom svemiru! A Isus, koji je potvrdio Bibliju kao Božju Riječ, dokazao je svoju pouzdanost i božanstvo svojim uskrsnućem (povijesnom činjenicom koju nije lako zanemariti).
Sada promotrite Kur'an. Autor Kur'ana, Muhamed, nije izveo nijedno čudo kako bi potvrdio svoju poruku (čak ni kada su to tražili njegovi sljedbenici – Sura 17,91-95; 29,47-51). Tek u mnogo kasnijoj tradiciji (Hadisu) pojavljuju se izjave o navodnim čudima, i ona su sva prilično maštovita (poput toga da je Muhamed prerezao mjesec na pola) i nikakvo ih pouzdano svjedočanstvo ne potvrđuje. Nadalje, Kur'an čini jasne povijesne pogreške. Muslimani vjeruju da je Biblija nadahnuta, ali s nekim pogreškama nastalim pri uređivanju (Sura 2,136, kao i Sura 13, 16, 17, 20, 21, 23, 25). Pitanje na koje ne mogu adekvatno odgovoriti jest: „Kada je Biblija iskrivljena?“ Ako kažu 600 god. poslije Krista, kako onda Kur'an može poticati vjernike da ju čitaju. Ako kažu poslije tog perioda, onda je njihov argument još više neodrživ, jer nema sumnje u točnost biblijskih rukopisa od barem 3. stoljeća prema unaprijed. Čak i kad bi kršćanstvo bilo lažno, Kur'an još uvijek ima nepremostiv problem u tome što optužuje kršćane da vjeruju u nešto što oni zapravo ne vjeruju. Na primjer, Kur'an uči da kršćani vjeruju da je trojstvo Otac, Majka (Marija) i Sin (Sura 5,73-75. 116). Kur'an također kaže da kršćani vjeruju da je Bog imao spolni odnos s Marijom kako bi nastao sin (Sura 2,116; 6,100-101; 10,68; 16,57; 19,35; 23,91; 37,149-151; 43,16-19). Ako je Kur'an stvarno od Boga, onda bi barem trebao biti u stanju točno izložiti što kršćani vjeruju.
Joseph Smith, autor Mormonove knjige, pokušao je učiniti neka čuda, kao što su proročanstva (test za istinskog proroka nalazi se u Ponovljenom zakonu 18,21-22), ali više puta u tome nije uspio. U knjizi History of the Church (HC) 2:382 navijestio je drugi Kristov dolazak. Smith je propovijedao da će dolazak Gospodina biti za 56 godina (oko 1891.) Drugi dolazak se nije dogodio 1891., a Mormonska crkva to ni ne tvrdi. U knjizi Doctrine and Covenants (D&C) 84:114-115, Smith je također prorekao da će nekoliko gradova biti uništeno. Prema Smithu, New York, Albany i Boston su trebali biti uništeni ukoliko odbace evanđelje. Sam Joseph Smith je otišao u New York, Albany i Boston i tamo propovijedao. Ovi gradovi nisu prihvatili njegovo evanđelje, a ipak nisu bili uništeni. Još jedno poznato lažno proroštvo Josepha Smitha jest „KRAJ SVIH NARODA“ iz D&C (Nauk i savezi) 87 u vezi pobune Južne Karoline u građanskom ratu. Jug je trebao pozvati Veliku Britaniju u pomoć, a posljedica bi bio rat koji bi se proširio na sve narode; robovi bi se pobunili; stanovnici zemlje bi proplakali; nastali bi glad, kuga, potresi, grmljavina, munje, te potpuni svršetak svih naroda. Jug se konačno pobunio 1861., ali robovi nisu ustali, rat se nije proširio na sve narode, nije bilo gladi, kuge ili potresa svjetskih razmjera, i nije bilo „kraja svih naroda“.
Zbirku spisa koju protestanti zovu apokrifi („skriveni spisi“) rimokatolici nazivaju deutrokanonskim knjigama („drugi kanon“). Te knjige su napisane između 300. god. prije Krista i 100. god. poslije Krista, u razdoblju između nadahnutih spisa Staroga i Novoga zavjeta. Rimokatolička crkva je apokrife prihvatila u Bibliju 1546. na Tridentskom saboru kao „nepogrešive“. Zapravo bi se i moglo dokazati da apokrifi spadaju u Bibliju kada bi ti spisi uistinu bili nadahnuti; ali dokazi upućuju na to da nisu nadahnuti. U Bibliji nalazimo Božje proroke čije su poruke potvrdila čuda ili proročanstva koja su se obistinila, i čiju su poruku ljudi odmah prihvatili (Pnz 31,26; Jošua 24,26; 1. Samuelova 10,25; Daniel 9,2; Kološanima 4,16; 2. Petrova 3,15-16). Ono što nalazimo u apokrifima jest upravo suprotno; nijednu apokrifnu knjigu nije napisao prorok; ustvari, jedna knjiga izričito navodi da nije nadahnuta (1. Makabejcima 9,27)! Niti jedna od ovih knjiga nije uključena u hebrejska Pisma. Nijedna apokrifna knjiga nema potvrdu autora. Kasniji biblijski autori nijednu apokrifnu knjigu ne navode kao autoritativnu. U niti jednoj apokrifnoj knjizi nema ispunjenog proročanstva. Konačno, Isus koji je citirao iz svakog dijela Starog zavjeta, niti jednom nije citirao iz apokrifa. Niti je itko od njegovih učenika.
Biblija do sada zasjenjuje svaki izvor u nastojanju da se prihvati kao Božja objava, jer ako nije Božja Riječ, bilo bi nemoguće izabrati između ostataka. Ako Biblija nije Božja Riječ, onda smo ostavljeni bez jasnih kriterija po kojima znamo što jest Božja Riječ.
English
Kako znamo da je Biblija Božja Riječ, a da to nisu apokrifi, Kur'an, Mormonova knjiga itd.?
