Pitanje
Što je kompatibilizam?
Odgovor
Kompatibilizam je pokušaj pomirenja teološke tvrdnje da je Bog svaki događaj uzročno odredio i/ili o njemu odlučio (determinizam, koji ne treba brkati s fatalizmom) – sa slobodnom voljom čovjeka. Kompatibilni koncept slobodne volje, kojeg su izvorno iz filozofskog gledišta donijeli grčki stoici, a kasnije i brojni filozofi poput Thomasa Hobbesa i Davida Humea, te iz teološkog gledišta teolozi poput Augustina iz Hippa i Johna Calvina, navodi da iako se slobodna volja čovjeka čini nepomirljiva s tvrdnjom determinizma, oba koncepta postoje i „kompatibilni“ su jedno s drugim.
Temelj kompatibilnog koncepta slobodne volje sredstvo je kojim se „volja“ definira. Teološki gledano, definicija volje promatra se u svjetlu otkrivenih, biblijskih istina u vezi izvornog grijeha i duhovne izopačenosti čovjeka. Ove dvije istine čine definiciju „volje“ u odnosu na palog čovjeka kao zarobljenika grijeha (Djela 8,23), „roba grijeha“ (Ivan 8,34; Rimljanima 6,16-17) i podložnog samo svom „gospodaru“, to jest grijehu (Rimljanima 6,14). Kao takva, iako je volja čovjeka „slobodna“ činiti što god želi, ona želi postupati u skladu sa svojom prirodom, a budući da je priroda pale volje grešna, svaka zamisao palog čovjekovog srca jest „neprestano samo zlo“ (Postanak 6,5; vidi Postanak 8,21). Čovjek, koji je po prirodi u pobuni protiv onoga što je duhovno dobro (Rimljanima 8,7-8; 1. Korinćanima 2,14), „samo traži buntovništvo“ (Izreke 17,11). U osnovi, čovjek je „slobodan“ činiti ono što želi, i samo to čini, ali čovjek jednostavno ne može činiti ono što je suprotno od njegove prirode. Ono što čovjek „želi“ činiti podložno je i određeno isključivo njegovom prirodom.
Ovo je mjesto gdje kompatibilizam pravi razliku između toga da čovjek ima slobodnu volju i toga da je „slobodan djelovati“. Čovjek je „slobodan“ izabrati ono što njegova priroda ili zakoni prirode određuju. Za ilustraciju, zakoni prirode zabranjuju čovjeku sposobnost letenja, ali to ne znači da čovjek nije slobodan. U svojoj sposobnosti da djeluje, čovjek je slobodan činiti samo ono što mu njegova priroda ili zakoni prirode dozvoljavaju. Teološki govoreći, iako naravni čovjek nije u stanju pokoravati se Božjem zakonu (Rimljanima 8,7-8) i nije u stanju doći Kristu osim ako ga Otac ne privuče (Ivan 6,44), naravni čovjek i dalje postupa slobodno u odnosu na svoju prirodu. Slobodno i aktivno potiskuje istinu nepravednošću (Rimljanima 1,18), jer njegova priroda uzrokuje da nije u stanju činiti drugačije (Job 15,14-16; Psalam 14,1-3; 53,1-3; Jeremija 13,23; Rimljanima 3,10-11). Dva dobra primjera Isusove potvrde ovog koncepta mogu se naći u Mateju 7,16-27 i Mateju 12,34-37.
Pored toga što definira razliku između čovjekove slobodne volje i toga da slobodno djeluje, kompatibilizam još govori o prirodi čovjekove slobode da djeluje u odnosu na teološku tvrdnju poznatu kao determinizam i/ili biblijska istina sveznajuće Božje prirode. Temeljno pitanje je kako se čovjek može smatrati odgovornim za svoje postupke ako će se njegovi postupci svejedno dogoditi (tj. budućnost nije podložna promjeni) i nije moglo biti ništa drugo osim onog što se dogodilo. Premda postoje brojni biblijski odlomci koji govore o ovom problemu, postoje tri osnovna odlomka koja treba ispitati.
Priča o Josipu i njegovoj braći
Prva je priča o Josipu i njegovoj braći (Postanak 37). Josipa su mrzila njegova braća, jer je njihov otac, Jakov, volio Josipa više od bilo kojeg drugog sina (Postanak 37,3), kao i zbog Josipovih snova i njegovih tumačenja (Postanak 37,5-11). Kada se ukazala prilika, Josipova braća su ga prodala kao roba midjanskim putujućim trgovcima. Potom su njegovu haljinu umočili u krv zaklanog jareta kako bi zavarali svog oca da misli kako je Josipa napala zvijer (Postanak 37,18-33). Nakon mnogo godina, tijekom kojih je Gospodin blagoslivljao Josipa, Josipova braća su ga srela u Egiptu, i Josip im se otkrio (Postanak 45,3-4). Upravo je razgovor Josipa s njegovom braćom najvažniji u cijeloj priči:
„Tako sada, niste me vi poslali ovamo, nego Bog; i postavio me faraonu za oca i za gospodara svega doma njegova i vladara nad svom zemljom egipatskom“ (Postanak 45,8 VB).
Ono što ovu izjavu čini zapanjujućom jest to da je Josip prethodno rekao da su ga njegova braća ustvari prodala u Egipat (Postanak 45,4-5). Nekoliko poglavlja kasnije, prikazuje se koncept kompatibilizma:
„Premda ste vi smislili zlo protiv mene, Bog je to smislio na dobro, da se zbude kao što je ovo danas, da sačuva život velikomu puku“ (Postanak 50,20 VB).
Priča iz Postanka nam govori da su braća zapravo ta koja su prodala Josipa u Egipat. Međutim, Josip je jasan u tome da je to učinio Bog. Oni koji odbacuju koncept kompatibilizma reći će da ovaj stih jednostavno govori da je Bog „koristio“ postupke Josipove braće za dobro. Međutim, to nije ono što tekst kaže. Iz Postanka 45-50, rečeno nam je sljedeće: (1) Josipova braća poslala su Josipa u Egipat, (2) Bog je poslao Josipa u Egipat, (3) Josipova braća su imala zle namjere da Josipa pošalju u Egipat, te (4) Bog je imao dobre namjere da pošalje Josipa u Egipat. Dakle, pitanje je tko je poslao Josipa u Egipat? Zbunjujući odgovor jest taj da su ga poslala i Josipova braća i Bog. To je bio jedan postupak kojeg su provela dva entiteta, istovremeno braća i Bog.
Poslanje Asirije
Drugi odlomak koji otkriva kompatibilizam pronalazimo u Izaiji 10, odlomku o proročkom upozorenju za Božji narod. Kao što je božanski obećano u Ponovljenom zakonu 28-29, Bog šalje jedan narod da kazni Njegov narod za njihove grijehe. Izaija 10,6 kaže da je Asirija šiba Božjeg gnjeva „poslana“ protiv Božjeg naroda „da se naplijeni plijena i nagrabi grabeža i da ga izgazi kao blato na ulicama.“ Međutim, zapazite što Bog kaže o Asiriji:
„Ali on [Asirac] nije tako mislio i srce njegovo nije tako namislilo, nego mu na srcu bijaše da zatre i istrijebi nemalo narodâ“ (Izaija 10,7 VB).
Božja namjera u asirskoj invaziji jest da donese svoju pravednu osudu protiv grijeha, a namjera Asiraca jest da „zatre i istrijebi nemalo narodâ“. Dvije različite svrhe, dva različita entiteta koja djeluju da sprovedu ovu svrhu, u jednom jedinom postupku. Kako čitamo dalje, Bog otkriva da iako je odredio i izvršio ovo uništenje (Izaija 10,23), svejedno će kazniti Asirce zbog „osorna srca kralja asirskoga i sjaja njegovih uznositih očiju“ (Izaija 10,12, usp. Izaija 10,15). Iako je sam Bog nepogrešivo odredio osudu neposlušnog naroda, one koji su osudu donijeli smatra odgovornim za njihove postupke.
Raspeće Isusa Krista
Treći odjeljak Biblije koji govori o kompatibilizmu nalazimo u Djelima 4,23-28. Kao što je otkriveno u Djelima 2,23-25, Kristova smrt na križu predana je „po određenom naumu i predznanju Božjem“. Djela 4,27-28 dalje otkrivaju da je sam Bog predodredio postupke Heroda, Poncija Pilata, pogana i izraelskog naroda „jer udružiše se, uistinu, protiv“ Isusa „da učine sve što su tvoja ruka i naum tvoj predodredili da se zbude“. Iako je Bog predodredio da Krist treba umrijeti, oni koji su odgovorni za Njegovu smrt i dalje su se smatrali odgovornim za svoje postupke. Zli ljudi su pogubili Krista, „ali se Gospodu prohtje da ga satre pritisnuvši ga bolom“ (Izaija 53,10). Još jednom, odgovor na pitanje „Tko je usmrtio Isusa?“ jest: i Bog i zli ljudi – dvije svrhe koje su sprovela dva entiteta unutar jednog postupka.
Postoje i drugi odlomci u Bibliji koji se odnose na koncept kompatibilizma, poput onih kada je Bog otvrdnuo srce pojedinih osoba (npr. Izlazak 4,21; Jošua 11,20; Izaija 63,17). Dok nam se kompatibilizam čini zbunjujući (Job 9,10; Izaija 55,8-11; Rimljanima 11,33), sam Bog je otkrio ovu istinu kao sredstvo kojim je Njegova suverena odredba pomirena s voljom čovjeka. Bog je suveren nad svime (Psalam 115,3; Daniel 4,35; Matej 10,29-30), Bog zna sve (Job 37,16; Psalam 147,5; 1. Ivanova 3,19-20), i čovjeka se smatra odgovornim za ono što čini (Postanak 18,25; Djela 17,31; Judina 1,15). Zaista, njegovi putovi su nedokučivi (Job 9,10; Rimljanima 11,33), i zato trebamo vjerovati u Gospodina svim svojim srcem i ne oslanjati se na vlastiti razum (Izreke 3,5-6).
English
Što je kompatibilizam?
