Pitanje
Treba li kršćanin proučavati filozofiju?
Odgovor
Riječ „filozofija" dolazi od grčke riječi philosophia, što znači „ljubav prema mudrosti". Proučavanje filozofije je upotreba racionalne argumentacije i kritičkog mišljenja za analizu načina na koji ljudska bića razmišljaju, znaju i percipiraju svijet oko sebe – ujedno fizički svijet i apstraktni svijet ideja. Pitanja poput „što je stvarno?" i „može li se saznati istina?" i „što je ljepota?" sve su filozofska pitanja. Kao ljubitelji Boga i oni koji vjeruju u Isusa Krista trebamo voljeti mudrost (Izreke 4,6; 7,4), i stoga nema ništa pogrešno u tome da kršćanin proučava filozofiju. Proučavanje filozofije je dobro i prikladno ukoliko pruža potragu za istinom. Knjiga Propovjednika duboko zadire u filozofska pitanja, baveći se s nekoliko različitih svjetskih filozofija prije nego što zaključuje da je najbolja filozofija ona koja se boji i pokorava Bogu (Propovjednik 12,13).
Sva potrebna pitanja koja se odnose na Boga, vječnost i pobožni život odgovorena su u Bibliji. Međutim, kao područje akademskog proučavanja, filozofija može biti prosvjetiteljska i korisna u odnosima sa svijetom. Fascinantno je proučavati kako su ljudi kroz stoljeća razmišljali o prirodi stvarnosti i njihovoj svrsi (ili njihovoj besmisli) u kozmosu. Jednako je fascinantno saznanje da su različiti filozofi kroz povijest nailazili na biblijske istine, ponekad i nesvjesno.
Razumijevanje različitih ljudskih filozofija vrijedno je sredstvo u evangelizaciji. Pomaže saznanju odakle ljudi „dolaze" i pojmu zašto misle na način na koji misle. Predbilježava li se ta osoba na Spinozinu verziju panteizma? Je li čitala Hobbesa? Naginje li racionalizmu, subjektivizmu ili egzistencijalizmu? Evanđelist s nekim znanjem filozofije može spremnije uključiti pojedince kojima je stalo do nečeg sličnog i susresti ih u njihovom vjerovanju. Pavao daje sjajan primjer toga jer je uspio uključiti u raspravu filozofe na brdu Mars zbog poznavanja grčkih spisa (Djela 17,28). Također je citirao kretskog filozofa kako bi dao poantu u Titu 1,12.
Vjeru često doživljavamo kao „neintelektualnu" potragu, nešto što se razumijeva duhom i srcem, a ne umom. Neki ljudi – čak i neki kršćani – idu tako daleko da kažu da se vjera protivi razumu, kao da je vjera nužno neracionalna ili antiintelektualna. Ako nema smisla, to je u redu. Ali Biblija predstavlja vjeru u Boga i evanđelje kao utemeljenu u stvarnosti. Mi vjerujemo u ono što je stvarno; naša je vjera utemeljena na povijesnim događajima koje su zabilježili očevici izvanrednih događaja. Luka piše o „mnogim dokazima" Isusova uskrsnuća (Djela 1,3). Kristova služba „nije se dogodila u kakvu kutku", kao što Pavao ukazuje skeptičnom kralju (Djela 26,26).
Ideja da su vjera i razum u sukobu seže unazad sve do davnih vremena. Grčka kultura, rodno mjesto filozofije, nije mogla razumjeti kršćansku poruku, koja im se činila iracionalnom. Kao što je Pavao rekao, propovijedanje križa bila je ludost Grcima (1. Korinćanima 1,23) – nagovještaj ograničenja ljudske filozofije. Ljudska filozofija, iako sama po sebi vrijedno polje proučavanja, nikada ne može samostalno doći do istine evanđelja. Pavao je upozorio da se pazimo „protuslovlja lažno nazvane spoznaje" (1. Timoteju 6,20). Veliki dio svjetovne filozofije spada u tu kategoriju. Trebamo Božje otkrivenje da bismo vidjeli istinu. „Vjerom doznajemo" (Hebrejima 11,3).
Bez Božjeg otkrivenja Biblije čovjek u svom prirodnom stanju ne može razumjeti što je od Božjega Duha (1. Korinćanima 2,14-16). Mudrost ne dolazi iz prirodnog uma, jer čovjekov um i njegov razum su pali; to jest zaraženi grijehom. Mudrost je dar od Boga (Jakovljeva 1,5). Da bi osoba zaista mogla racionalno razmišljati, mora se upoznati s krajnjim izvorom mudrosti, a to je sam Bog. Potreban nam je „Kristov um" (1. Korinćanima 2,16). Po vjeri se oslanjamo na Božje vodstvo, a ne jednostavno na vlastitu mudrost (Izreke 3,5-6).
Kršćani mogu i trebaju proučavati filozofiju ako su vođeni u tom smjeru, ali kao i u svemu u životu, proučavanje se mora provesti u pokornosti Bogu. Filozofija se može koristiti za izgradnju divnih i prosvjetiteljskih tvrdnji na temelju onoga što je Bog objavio da je istinito, ili se može koristiti za dekonstrukciju i zbunjivanje palog uma koji vjeruje u sebe, a ne u svog Stvoritelja. Hvalimo Boga za kršćanske filozofe koji stoljećima imaju pozitivan utjecaj u svijetu filozofije i upućuju ljude na istinu, kao što su: Augustin, Akvinski, Kalvin, Kierkegaard i drugi. Dužni smo i modernijim misliocima, kao što su C. S. Lewis, Alvin Plantinga, Norman Geisler, Francis Schaeffer, Ravi Zacharias i William Lane Craig, koji i dalje dokazuju da se kršćanska teologija više nego drži svoga u proučavanju filozofije.
English
Treba li kršćanin proučavati filozofiju?
