Pitanje
Trebaju li kršćani biti u klikama?
Odgovor
Klika se može smatrati ekskluzivnom skupinom ljudi koji provode vrijeme zajedno i neprijateljski su nastrojeni prema autsajderima. Ljudi prirodno gravitiraju drugima koji su poput njih, te ponekad i ne shvaćajući tvore kliku. Kad pronađemo nekoga s istim sklonostima, istim smislom za humor i sličnim svjetonazorom, želimo provesti više vremena s njim ili njom. Volimo biti u blizini ljudi koji potvrđuju našu vlastitu perspektivu i osobnost. Sasvim je normalno i prihvatljivo provoditi vrijeme s malom grupom prijatelja u kojima uživate. Ali nije prihvatljivo biti neljubazan ili negativan prema onima koji nisu dio vaše grupe prijatelja. Biblija nam govori da volimo kao što volimo sebe (Galaćanima 5,14), uključujući one koji su različiti od nas.
Klike su često povezane s nezrelim ponašanjem djece u školi, ali neke crkve također imaju reputaciju klika. Određene denominacije imaju tendenciju da tu kulturu šire više od drugih, a stav zajednice često je odraz vodstva. Pastor koji je otvoren, ponizan i željan povezivanja sa svima često vodi crkvu ispunjenu ljudima istog stava. Međutim, pastori koji sebe smatraju iznad uobičajenog štovatelja ili koji se izoliraju u tijesnom krugu odabrane nekolicine mogu nesvjesno nadahnuti svoje zajednice da čine isto. Prva Petrova 5,5 nas upozorava na takve stavove: „…svi se jedan drugome pokoravajte odjenuti poniznošću“, jer „Bog se oholima protivi, a poniznima daje milost“.
Ne možemo si pomoći da ne gravitiramo ljudima u čijem društvu se osjećamo ugodno i prihvaćeno. C. S. Lewis slavno je izjavio da se „prijateljstvo rađa u onom trenutku kada jedna osoba kaže drugoj: 'Što! I ti? Mislio sam da sam jedini.“ Kad pronađemo nekoliko ljudi s kojima imamo isto iskustvo, možda ćemo preferirati njihovo društvo više od onih koje ne poznajemo dobro ili ih ne zanimamo. Sklapanje novih prijateljstava može biti čudno i neugodno. Stoga prirodno tražimo one koje već poznajemo, a taj obrazac može dovesti do stvaranja klike. Krug prijatelja postaje klika kada izgube interes za upoznavanje novih ljudi i nisu osobito puni dobrodošlice kada se netko novi pokušava uklopiti.
Unutar crkve prisutnost klika može biti duhovno pogubna za nove članove, a posebno za slabije vjernike. Jakovljeva 2,1 kaže: „Braćo moja, nemojte s pristranošću imati vjeru našega Gospodina Isusa Krista, Gospodina slave.“ Ovo favoriziranje može biti posljedica financijskog položaja, popularnosti, izgleda, načina života ili osobne povijesti. Vjernici moraju biti svjesni sklonosti favoriziranju i potiskivati je kad god je vidimo u sebi. Kada pred Bogom priznamo svoje predrasude, napravili smo korak prema tome da ih nadvladamo. Ne možemo promijeniti ono što nećemo priznati.
Pretpostavlja se da je Isus bio dio klike, budući da je većinu svog vremena provodio samo s Petrom, Jakovom i Ivanom (Marko 5,37). Isus je imao mnogo učenika (Ivan 6,60), ali samo dvanaest izabranih apostola (Matej 10,1). Istina je da je dijelio neka od najvećih duhovnih iskustava samo s onima koji su mu najbliži, ali sačinjava li to kliku?
Zdravi ljudi prepoznaju da postoji mnogo razina odnosa i da ne zaslužuju svi ljudi istu razinu povjerenja. Isusov život pokazao je savršenu ravnotežu u odnosima. Imao je mali uži krug prijatelja od povjerenja, ali nije sve svoje slobodno vrijeme provodio s njima sam. Njegov je život bio prožet interakcijom, blagoslovom, poučavanjem i služenjem svima koji su mu došli, te je učio svoje učenike da čine isto (Matej 4,23; 12,15; Luka 20,1). Isus je nesebično davao ne dopuštajući drugima da uzmu ono što On nije bio spreman dati. Čak mu ni sam život nije oduzet, nego ga je dragovoljno dao (Ivan 10,18).
Ne možemo provesti sve svoje trenutke dajući. Čak je i Isus odvajao vrijeme da bude sam s Ocem (Marko 6,45-46). Također je poticao učenike na odmor (Marko 6,31). Zdravi ljudi znaju razliku između onih kojima služe i onih koji im pomažu nositi teret služenja te provode odgovarajuću količinu vremena i energije sa svakom grupom.
Krug bliskih prijatelja ne mora nužno biti klika. Možda su to ljudi koji su našli suborce koji će im pomoći nositi njihovo breme. Ako se također ulažu u služenje drugima, nesebično se dajući onima koji ne mogu ništa dati zauzvrat, tada će im taj unutarnji krug možda trebati kao olakšanje od pritiska neprestanog davanja, baš kao što je to činio Isus. Oni u punovremenoj službi posebno trebaju ključne ljude u koje imaju povjerenja s kojima mogu jednostavno biti ono što jesu bez stalnih zahtjeva i pritiska da služe. Oni koji nisu u ovom krugu prijatelja na to mogu gledati s ljubomorom i nazvati to klikom, ne shvaćajući da svima – uključujući vođe službi – treba nekoliko prijatelja od povjerenja.
Iako bi cilj svakog kršćanina trebao biti da slijedi Krista i razvija nesebično suosjećanje prema svima, također je važno njegovati bliska prijateljstva. Međutim, ako ovaj krug prijatelja postane zatvorena jedinica koja namjerno isključuje druge potencijalne suborce, možda je postao nezdrav. Ako isključivost crkvene skupine uzrokuje ranjavanje ili povredu unutar Kristova tijela, ta bi skupina trebala razmisliti o restrukturiranju kako bi izbjegla reputaciju klike.
English
Trebaju li kršćani biti u klikama?
