Pitanje
Što je lectio divina?
Odgovor
Lectio divina je latinski naziv za „božansko čitanje“, „duhovno čitanje“ ili „sveto čitanje“, a predstavlja metodu molitve i biblijskog čitanja čiji je cilj promovirati zajedništvo s Bogom i pružiti posebne duhovne uvide. Načela lectio divine bila su izražena oko 220. godine, a kasnije su ih prakticirali katolički redovnici, osobito po redovničkim pravilima sv. Pahomije, Augustina, Bazilija i Benedikta.
Praksa lectio divine trenutno je vrlo popularna među katolicima i gnosticima, te se sve više prihvaća kao sastavni dio pobožne prakse pokreta Emerging Church. Papa Benedikt XVI. je u govoru iz 2005. rekao: „Želim posebno podsjetiti na i preporučiti drevnu tradiciju lectio divine: marljivo čitanje Svetog pisma u kombinaciji s molitvom donosi intimni razgovor u kojem osoba koja čita, čuje Boga kako govori, te mu u molitvi odgovara s pouzdanom otvorenošću srca.“ Za lectio je također rečeno da je prikladno ljudima drugih vjera u čitanju njihovih spisa – bilo da se radi o Bhagavad Giti, Tori ili Kuranu. Nekršćani mogu jednostavno napraviti odgovarajuće izmjene metode kako bi ju prilagodili svjetovnim tradicijama. Nadalje, četiri načela lectio divine također se mogu uskladiti sa četiri Jungova psihološka principa opažanja, razmišljanja, intuicije i osjećanja.
Stvarna praksa lectio divine počinje s vremenom opuštanja, čineći da se osjećamo udobno i očistimo um od svjetovnih misli i briga. Neki praktičari lectio divine korisnom smatraju koncentraciju na duboke, pročišćavajuće udisaje i ponavljanje odabrane fraze ili riječi nekoliko puta kako bi oslobodili um. Potom slijede četiri koraka:
Lectio – čitanje biblijskog odlomka nježno i polako nekoliko puta. Sami stihovi nisu toliko važni koliko uživanje u svakom dijelu čitanja, stalno slušajući „tihi glasić“ riječi ili fraze koja nekako govori onome koji prakticira čitanje.
Meditacija – Razmišljanje o tekstu iz odlomka i razmišljanje o tome kako se odnosi na naš vlastiti život. Ovo se smatra veoma osobnim čitanjem Biblije i veoma osobnom primjenom.
Govor – Odgovaranje na odlomak otvaranjem srca Bogu. Ovo nije prvenstveno intelektualna vježba, već se vjeruje da je više početak razgovora s Bogom.
Kontemplacija – Slušanje Boga. Ovo je oslobađanje samog sebe od vlastitih misli, i zemaljskih i svetih, i slušanje što Bog govori. Otvaranje uma, srca i duše Božjem utjecaju.
Naravno, veza između čitanja Biblije i molitve jest nešto što treba poticati; uvijek trebaju ići zajedno. Međutim, opasnosti svojstvene ovoj vrsti prakse, te njezinu zapanjujuću sličnost s transcendentalnom meditacijom i drugim opasnim ritualima treba pažljivo razmotriti. Ima potencijal postati potraga za mističnim iskustvom u kojem je cilj osloboditi um i osnažiti se. Kršćanin treba koristiti Bibliju kako bi zadobio Božju spoznaju, mudrost i svetost kroz objektivno značenje teksta sa ciljem promjene uma u skladu s istinom. Bog je rekao da Njegov narod propada zbog nedostatka znanja (Hošea 4,6), a ne zbog nedostatka mističnih, osobnih susreta s Njime.
Oni koji poduzimaju nadnaravni pristup tekstu skloni su ga isključiti iz svog konteksta i prirodnog značenja i koristiti ga na subjektivan, individualistički, iskustveni način za koji nikad nije bio namijenjen. Upravo u ovome lectio i gnosticizam dijele sličnost. Kršćanski gnosticizam je vjerovanje da osoba mora imati „gnosis“ (od grčke riječi Gnosko, „znati“) ili mističnu, unutarnju spoznaju koja se dobiva tek nakon što je ispravno inicirana. Samo nekolicina može posjedovati tu mističnu spoznaju. Naravno, ideja o posjedovanju posebnog znanja vrlo je privlačna i čini da se „poznavatelj“ osjeća važnim i jedinstvenim u tome što ima posebno iskustvo s Bogom koje nitko drugi nema. „Poznavatelj“ vjeruje da mase ne posjeduju duhovno znanje, te da samo oni koji su istinski „prosvijetljeni“ mogu iskusiti Boga. Stoga, radi se o tome da se kontemplativna, odnosno usredotočena molitva – meditativna praksa koja se fokusira na mistično iskustvo s Bogom – uvodi u Crkvu. Kontemplativna molitva slična je meditativnim vježbama koje se koriste u istočnjačkim religijama i New Age kultovima i nema nikakvo uporište u Bibliji, iako kontemplativne molitve koriste Bibliju kao polazišnu točku.
Nadalje, opasnosti vezane za otvaranje našeg uma i slušanje glasova trebaju biti očigledne. Kontemplativne molitve su toliko željne toga da čuju nešto – bilo što – da mogu izgubiti objektivnost koja je potrebna za razlučivanje Božjeg glasa, njihovih vlastitih misli i infiltracije demona u njihovim mislima. Sotona i njegovi podanici uvijek su željni upasti u bezazleni um, a otvaranje našeg uma na takav način znači pozivanje na katastrofu. Nikada ne smijemo zaboraviti da Sotona stalno obilazi tražeći da proždre naše duše (1. Petrova 5,8) i da se može pojaviti kao anđeo svjetla (2. Korinćanima 11,14), šapućući svoju prijevaru u naš otvoreni i spremni um.
Konačno, u praksi lectio divine jasno se prepoznaje napad na dostatnost Pisma. Dok Biblija tvrdi da je ona sve što nam treba za kršćanski život (2. Timoteju 3,16), pristaše lectio to negiraju. Oni koji prakticiraju „razgovorne“ molitve, tražeći posebno otkrivenje od Boga, traže od Njega da zaobiđe ono što je već otkrio čovječanstvu, kao da se sada više ne bi držao svih svojih obećanja u vezi svoje vječne Riječi. Psalam 19,7-14 sadrži definitivnu izjavu o dostatnosti Pisma. Ono je „savršeno, dušu obraća“; „ispravno, srce veseli“; „jasno, oči prosvjetljuje“; „istinito i pravedno u cijelosti“; i „dragocjenije je od zlata“. Ako je Bog mislio sve što je rekao u ovom psalmu, nema potrebe za dodatno otkrivenje, a tražiti ga znači poricati ono što je već objavio.
Stari i Novi zavjet su riječi od Boga koje treba proučavati, razmišljati o njima, moliti nad njima i pamtiti ih zbog znanja i objektivnog značenja kojeg sadrže, te autoriteta od Boga kojeg nose, a ne zbog mističnog iskustva ili osjećaja osobne sile i unutarnjeg mira kojeg može stimulirati. Na prvom je mjestu ispravna spoznaja; potom dolaze trajna vrsta iskustva i mir kao nusprodukt spoznaje i ispravnog zajedništva s Bogom. Dok god osoba ima ovaj pogled na Bibliju i molitvu, upušta se u istu vrstu razmišljanja i molitve kojoj su se uvijek podvrgavali oni koji vjeruju u Bibliju, sljedbenici Krista.
English
Što je lectio divina?
