Pitanje
Je li sličnost DNK kod ljudi/čimpanze dokaz za evoluciju?
Odgovor
U posljednjih nekoliko godina, kartiranje genoma omogućuje detaljnu usporedbu između DNK ljudi i DNK čimpanzi. Mnogi tvrde kako ljudi i čimpanze dijele više od 98 posto svoje DNK. To se često uzima kao odlučujući dokaz za zajedničkog pretka majmuna i ljudi. No, je li taj argument održiv? Je li to zaista činjenica koja definitivno dokazuje zajedničkog pretka ljudi i čimpanzi? Mi tvrdimo da je postotak pogrešan. Ustvari, kada se podaci podrobnije razmotre, ispada da usporedba genoma čovjeka i čimpanze proturječi onome što pretpostavlja evolucija.
U stvarnosti su genetske razlike između ljudi i čimpanzi vjerojatno veće od 2 posto. Novije studije pokazuju da je pravo genetsko odstupanje između ljudi i majmuna vjerojatno bliže 5 posto. Dakle, argument od „preko 98 posto sličnosti“ vjerojatno je pretjeran.
Razlike između sekvence DNK kod ljudi i čimpanzi nisu raspoređene nasumice po genomu. Umjesto toga, razlike se nalaze u grupama (klasterima). Zapravo, na tim određenim mjestima, genom čimpanze sličan je onom drugih primata. Upravo je čovjek taj koji se izdvaja od ostalih. Znanstvenici često govore o tim „klasterima“ kao ljudskim ubrzanim predjelima (human accelerated regions = HAR-ovi), jer ljudski genom navodno dijeli zajedničkog pretka sa čimpanzama. No, time smo primorani vjerovati da je evolucija slučajno uzrokovala takvu brzu promjenu na mjestima gdje dolazi do značajne razlike u funkcioniranju organizma potrebnom da kraju nastane čovjek.
Takva slučajna sreća čini priču nevjerojatnom. No, ona postaje još i bolja. Neki HAR-ovi su nađeni u segmentima DNK koji rade kodove za gene, a ovdje leži još mnoštvo poteškoća. Evolucija pretpostavlja da su ljudi evoluirali od pretka majmunolikog čovjeka putem prirodne selekcije koja djeluje na slučajne varijacije inducirane mutacijama. Međutim, nedavna istraživanja otkrivaju upravo suprotno. HAR-ovi koji su nađeni u proteinskom kodiranju gena ne dokazuju mutacije koje su bile izabrane s obzirom na njihov povoljan fenotip, nego upravo suprotno. Genetske promjene predočile su dokaze da su u suštini štetne. Postale su poznate u populaciji ne zbog pružanja nekih fizioloških prednosti, već zbog svoje štetnosti. Takvi rezultati nemaju mnogo smisla unutar evolucijskog okvira.
Jasno, HAR-ovi pokazuju trend u kojem vidljive razlike u ljudskoj DNK (u odnosu na slične vrste) tipično povećavaju sadržaj G-C (guanin-citozin) tog određenog predjela lančane DNK. Evolucija pretpostavlja da sadržaj G-C osnovnog gena treba ostati relativno konstantan, kao što prirodna selekcija odabire DNK mutacije koje poboljšavaju protein. Stoga, ako je evolucija istinita, ne trebamo očekivati dosljedan trend sve većeg G-C sadržaja.
Ovi HAR-ovi nisu uvijek ograničeni samo na proteinsko kodiranje dijela gena, nego se često protežu izvan granica u bočne sekvence. To dalje ukazuje da te vidljive razlike u ljudskoj DNK zapravo nisu posljedica prirodne selekcije koja pojačava protein kojeg gen kodira. HAR-ovi su često skloni grupirati se u jednom dijelu gena, u i oko jednog eksona (u odnosu na cijeli gen), i skloni su biti u korelaciji s muškom (a ne ženskom) ponovnom kombinacijom. Takva zapažanja nemaju mnogo smisla u svjetlu evolucije.
Kao zaključak, iako su genetske sličnosti između čimpanzi i ljudi zanimljive, nisu dokaz za darvinizam. Dizajn ih također može objasniti. Dizajneri često rade različite proizvode korištenjem sličnih dijelova, materijala i rasporeda. Zajednički postotak odnosi se na područja DNK koja rezultiraju u proteinima. Više smisla ima da Dizajner cijele prirode koristi iste proteine u obavljanju iste funkcije u različitim organizmima. English
Je li sličnost DNK kod ljudi/čimpanze dokaz za evoluciju?
