Pitanje
Koje je kršćansko stajalište u odnosu na ljudsko kloniranje?
Odgovor
Iako Biblija ne govori specifično o temi ljudskog kloniranja, Sveto pismo sadrži načela koja mogu rasvijetliti taj koncept. Za kloniranje je potrebna DNK i embrijske stanice. Kao prvo, DNK se odstranjuje iz jezgre stanice nekog stvorenja. Taj materijal koji nosi genetske informacije tada se smješta u jezgru embrijske stanice. Iz stanice koja prima nove genetske informacije treba se odstraniti njena vlastita DNK kako bi primila novu DNK. Ukoliko stanica primi novu DNK, stvara se duplikat embrija. Međutim, embrijska stanica može odbaciti novu DNK i umrijeti. Također, vrlo je moguće da embrij neće preživjeti odstranjivanje originalnoga genetskog materijala iz jezgre. U mnogo slučajeva pokušaja kloniranja koristi se nekoliko zametaka kako bi se povećala mogućnost uspješnog usađivanja novoga genetskog materijala. Iako je moguće da se na taj način stvori duplikatno stvorenje (na primjer, ovca Dolly), šanse uspješnog dupliciranja stvorenja bez varijacija i bez komplikacija, vrlo su slabe.
Kršćansko stajalište u odnosu na proces ljudskoga kloniranja može se iznijeti u svjetlu nekoliko svetopisamskih načela. Kao prvo, ljudska bića stvorena su na Božju sliku i zbog toga su jedinstvena. Postanak 1:26-27 tvrdi da je čovjek stvoren na Božju sliku i priliku, te da je jedinstven među svime stvorenim. Bjelodano, ljudski život je nešto što se treba cijeniti a ne tretirati kao roba koju se može kupiti i prodati. Neki su promovirali ljudsko kloniranje kako bi tako stvorili zamjenske organe za ljude kojima treba presađivanje, a koji ne mogu naći prikladnog donora. Po njihovu mišljenju, uzimanjem nečije DNK i stvaranjem duplikatnog organa koji bi se sastojao od te DNK uvelike bi se smanjile šanse odbacivanja organa. Iako bi to moglo biti istina, problem je u tome što se na taj način pojeftinjuje ljudski život. Proces kloniranja zahtijeva korištenje ljudskih embrija. Dok se stanice mogu generirati kako bi se stvorili novi organi, nužno je ubiti nekoliko embrija kako bi se dobila potrebna DNK. U biti, kloniranje bi „bacilo“ mnoge ljudske embrije kao „otpadni materijal“, eliminirajući šansu da ti embriji narastu do pune zrelosti.
Mnogi vjeruju da život ne počinje kod začeća s oblikovanjem embrija te zbog toga embriji zapravo nisu ljudska bića. Biblija nas uči nešto drugo. Psalam 139:13-16 kaže: „Jer ti si moje stvorio bubrege, satkao me u krilu majčinu. Hvala ti što sam stvoren tako čudesno, što su djela tvoja predivna. Dušu moju do dna si poznavao, kosti moje ne bjehu ti sakrite dok nastajah u tajnosti, otkan u dubini zemlje. Oči tvoje već tada gledahu djela moja, sve već bješe zapisano u knjizi tvojoj: dani su mi određeni dok još ne bješe ni jednoga.” Pisac David kaže da ga je Bog osobno poznavao prije no što je bio rođen, što znači da je pri začeću bio ljudsko biće s Bogom određenom budućnošću.
Nadalje, Izaija 49:1-5 govori o tome kako je Bog pozvao Izaiju u službu proroka dok je još bio u majčinoj utrobi. Također, Ivan Krstitelj bio je ispunjen Svetim Duhom dok je još bio u majčinoj utrobi (Lk 1:15). Sve to upućuje na stav Biblije prema kojem život počinje kod začeća. U svjetlu toga, ljudsko kloniranje, sa svojim uništavanjem ljudskih zametaka, ne bi bilo dosljedno s biblijskim gledištem na ljudski život.
Povrh toga, ukoliko je čovječanstvo bilo stvoreno, onda mora postojati Stvoritelj, a, prema tome, čovječanstvo je podložno i odgovorno tome Bogu. Iako popularno razmišljanje, sekularna psihologija i humanistička misao žele da vjerujemo kako čovjek nije nikome odgovoran osim samome sebi, te da je čovjek vrhovni autoritet, Biblija uči nešto drugo. Bog je stvorio čovjeka i dao mu odgovornost nad zemljom (Post 1:28-29, 9:1-2). S tom odgovornošću dolazi odgovornost Bogu. Čovjek nije vrhovni autoritet nad samim sobom, te stoga nije u položaju da donosi odluke o vrijednosti ljudskoga života. Dakle, ni znanost nije autoritet po kojemu bi se etika ljudskog kloniranja, pobačaj i eutanazija odlučivali. Prema Bibliji, Bog je jedini koji s pravom ima suverenu vlast nad ljudskim životom. Pokušati upravljati takvim stvarima znači staviti se u položaj Boga. Jasno je da čovjek to ne smije raditi.
Ukoliko čovjeka držimo tek još jednim stvorenjem, dakle nejedinstvenim, nije teško vidjeti ljudska bića kao obične mehanizme kojima treba održavanje i popravak. Međutim, mi nismo samo zbir molekula i kemijskih čestica. Biblija nas uči da je Bog stvorio svakoga od nas i ima poseban plan za svakog od nas. Nadalje, On želi osoban odnos sa svakim od nas po svome Sinu Isusu Kristu. Iako se neki aspekti ljudskog kloniranja čine korisnima, čovječanstvo ne može kontrolirati daljnji tijek tehnologije kloniranja. Bezumno je pretpostaviti da će samo dobre namjere usmjeriti upotrebu kloniranja. Čovjek nije u položaju da ima odgovornost ni prosuđivanje koje bi bilo potrebno kako bi se upravljalo kloniranjem ljudskih bića.
Često se postavlja pitanje bi li klonirano ljudsko biće, uz pretpostavku da ljudsko kloniranje jednog dana bude moguće, imalo dušu. Postanak 2:7 kaže: „Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša.“ Tu vidimo primjer u kojem je Bog stvorio živu, ljudsku dušu. Duše su ono što jesmo, a ne ono što imamo (1. Kor 15:45). Pitanje zapravo glasi kakva bi se ljudska duša stvorila ljudskim kloniranjem? Na to pitanje ne može se sa sigurnošću odgovoriti. No ipak, čini se da bi, ukoliko bi se ljudsko biće uistinu uspješno kloniralo, taj klon bio poput svakog drugog ljudskog bića, uključujući vječnu dušu, kao i svako drugo ljudsko biće.
English
Koje je kršćansko stajalište u odnosu na ljudsko kloniranje?
