Pitanje
Što je molitva u jezicima? Je li molitva u jezicima zapravo molitveni jezik između vjernika i Boga?
Odgovor
Kao pozadinu, molimo vas pročitajte naš članak o daru govora u jezicima. Postoje četiri glavna odlomka u Svetome pismu koji se navode kao dokazi za molitvu u jezicima: Rimljanima 8,26; 1. Korinćanima 14,4-17; Efežanima 6,18; i Juda stih 20. Efežanima 6,18 i Juda 20 potiču nas riječima: „molite uz suradnju Duha.“ Međutim, jezici kao molitveni jezik ne predstavljaju moguće tumačenje „molitve uz suradnju Duha.“
Rimljanima 8,26 uči nas: „Jednako i Duh pritječe u pomoć našoj slabosti, jer mi ne znamo što da molimo kako treba, ali sam Duh posreduje za nas neizrecivim uzdisajima.“ Zbog dvije ključne stvari postoji izrazito mala mogućnost da Rimljanima 8,26 govori o jezicima kao o molitvenom jeziku. Kao prvo, Rimljanima 8,26 kaže da je Duh taj koji „uzdiše,“ a ne vjernici. Kao drugo, Rimljanima 8,26 kaže da su ti „uzdisaji“ Duha „neizrecivi.“ Govor u jezicima u samoj svojoj srži je izgovaranje riječi.
To nas ostavlja s 1. Korinćanima 14,4-17, a posebno sa stihom 14: „Ako se u molitvi služim tuđim jezikom, moj duh moli, ali moj um nema od toga koristi.“ Prva Korinćanima 14,14 jasno spominje „molitvu u jezicima.“ Što to znači? Kao prvo, proučavanje konteksta od izrazite je pomoći. Prva Korinćanima 14 u suštini je usporedba/kontrast između dara govora u jezicima i dara proroštva. Iz stihova 2-5 postaje jasno da Pavao smatra da je dar proroštva pretpostavljen daru jezika. U isto vrijeme, Pavao ističe vrijednost jezika i obznanjuje da mu je drago što govori u jezicima više od bilo koga drugog (s. 18).
Drugo poglavlje Djela apostolskih opisuje prvo pojavljivanje dara jezika. Na dan Pedesetnice, apostoli su govorili u jezicima. Djela 2 jasno ističe da su apostoli govorili ljudskim jezikom (Djela 2,6-8). Riječ koja je prevedena kao „jezici“ i u Djelima 2 i u 1. Korinćanima 14 je riječ glossa koja znači „jezik“. To je riječ od koje dobivamo našu suvremenu riječ „glosarij“. Govor u jezicima bila je sposobnost govora na jeziku koji govornik ne zna, kako bi se evanđelje saopćilo nekome tko tim jezikom govori. U multikulturnom području Korinta, čini se da je dar jezika imao posebnu vrijednost i bio je prominentan. Vjernici u Korintu mogli su, zbog toga što su posjedovali dar jezika, bolje komunicirati evanđelje i Božju riječ. Međutim, Pavao je bio izrazito jasan da se čak i u takvoj upotrebi jezika isti trebaju protumačiti ili „prevesti“ (1. Korinćanima 14,13. 27). Vjernici iz Korinta govorili su u jezicima, naviještali Božju istinu nekome tko je govorio taj jezik, a onda bi taj vjernik, ili neki drugi vjernik u crkvi, trebao protumačiti ono što se govori kako bi cijela zajednica to mogla razumjeti.
Što je, dakle, molitva u jezicima, i kako se razlikuje od govora u jezicima? Prva Korinćanima 14,13-17 kaže da se molitva u jezicima također treba protumačiti. Zbog toga, čini se da je molitva u jezicima bila iznošenje molitve Bogu. Ta molitva služila bi nekome tko govori taj jezik, ali bi se također trebala protumačiti da bi se cijela zajednica mogla izgrađivati.
Ovo tumačenje nije u skladu s mišljenjem onih koji kažu da je molitva u jezicima zapravo molitveni jezik. Takvo alternativno razumijevanje možemo sažeti na sljedeći način: molitva u jezicima je osoban molitveni jezik između vjernika i Boga (1. Korinćanima 13,1) koji vjernik koristi kako bi izgrađivao sebe (1. Korinćanima 14,4). Ovo tumačenje ne podudara se s Biblijom iz sljedećih razloga: 1) Kako može molitva u jezicima biti privatni molitveni jezik, ako ju je potrebno protumačiti (1. Korinćanima 14,13-17)? 2) Kako može molitva u jezicima biti za izgrađivanje samoga sebe, kada Sveto pismo kaže da duhovni darovi služe za izgradnju crkve, a ne samoga pojedinca (1. Korinćanima 12,7). 3) Kako može molitva u jezicima biti privatni molitveni jezik, ako dar jezika služi kao „znak nevjernicima“ (1. Korinćanima 14,22)? 4) Biblija je jasna da svi ne posjeduju dar jezika (1. Korinćanima 12,11. 28-30). Kako mogu jezici biti dar za izgrađivanje samoga sebe, ako ga ne može posjedovati svaki vjernik? Ne trebamo li se svi izgrađivati?
Neki pak kažu da je molitva u jezicima zapravo „tajni kodni jezik,“ koji sprječava Sotonu i njegove demone da razumiju naše molitve i tako imaju prednost nad nama. Ovo tumačenje nije u skladu s Biblijom iz sljedećih razloga: 1) Novi zavjet dosljedno opisuje jezike kao ljudske jezike. Nije vjerojatno da Sotona i njegovi demoni nisu u stanju razumjeti ljudske jezike. 2) U Bibliji nalazimo bezbrojne molitve koje su ljudi iznosili na vlastitom jeziku, naglas i bez brige da će Sotona presresti molitvu. Čak i ako Sotona i/ili njegovi demoni čuju i razumiju molitve koje molimo, oni nipošto nisu u stanju spriječiti Boga da u skladu sa svojom voljom odgovori na molitve. Mi znamo da Bog čuje naše molitve, i upravo zato nije važno čuju li i razumiju Sotona i njegovi demoni naše molitve.
Što ćemo, onda, reći u vezi mnogih kršćana koji su iskusili molitvu u jezicima i koji smatraju da ih ona osobno izrazito izgrađuje? Kao prvo, našu vjeru i praksu trebamo temeljiti na Pismu, a ne na iskustvu. Iskustva trebamo gledati u svjetlu Svetoga pisma, a ne tumačiti Pismo u svjetlu naših iskustava. Kao drugo, mnogi kultovi i svjetske religije također izvještavaju o pojavama govora u jezicima/molitve u jezicima. Očigledno je da Sveti Duh ne daje darove tim pojedincima koji su nevjernici. Prema tome, čini se da su demoni u stanju krivotvoriti dar govora u jezicima. To bi nas trebalo navesti da još pažljivije usporedimo naša iskustva s Pismom. Kao treće, studije su pokazale da govor/molitva u jezicima može biti naučeno ponašanje. Kroz slušanje i promatranje kako drugi govore u jezicima, osoba može, čak i podsvjesno, naučiti proceduru. Ovo je najvjerojatnije objašnjenje za veliku većinu slučajeva govora/molitvi u jezicima među kršćanima. Kao četvrto, osjećaj „izgrađivanja samoga sebe“ je prirodan. Ljudsko tijelo proizvodi adrenalin i endorfine kada doživljava nešto novo, uzbudljivo, emocionalno i/ili nepovezano s racionalnim razmišljanjem.
Moljenje u jezicima svakako je pitanje u pogledu kojega se kršćani mogu s poštovanjem i u ljubavi složiti da se oko njega ne slažu. Molitva u jezicima nije ono što određuje spasenje. Molitva u jezicima ne odjeljuje zrele kršćane od nezrelih. Bez obzira postoji li molitva u jezicima kao osobni molitveni jezik, to pitanje nije temeljno za kršćansku vjeru. Dakle, iako vjerujemo da nas tumačenje Biblije o molitvi u jezicima vodi dalje od ideje privatnog molitvenog jezika za osobnu izgradnju, isto tako smo svjesni da su mnogi koji je prakticiraju naša braća i sestre u Kristu, i da su vrijedni naše ljubavi i našeg poštovanja.
English
Što je molitva u jezicima? Je li molitva u jezicima zapravo molitveni jezik između vjernika i Boga?
