Pitanje
Što Biblija kaže o molitvi za mrtve?
Odgovor
Molitva za mrtve nije biblijski koncept. Naše molitve nemaju utjecaja na osobu koja je već umrla. Realnost jest ta da je u trenutku smrti vječna sudbina osobe već određena. Ili je spašena po vjeri u Krista i nalazi se na nebu gdje doživljava odmor i radost u Božjoj prisutnosti ili prolazi muke u paklu. Priča o bogatašu i prosjaku Lazaru daje nam živopisnu ilustraciju ove istine. Isus je jasno koristio ovu priču kako bi nas naučio da oni koji su nepravedni nakon smrti su vječno odvojeni od Boga, da se sjećaju svog odbacivanja Evanđelja, da su u mukama i da se njihovo stanje ne može popraviti (Luka 16,19-31).
Često se ljude koji su izgubili neku voljenu osobu potiče na molitvu za one koji su umrli i njihove obitelji. Naravno da trebamo moliti za one u žalosti, ali ne i za mrtve. Nitko nikada ne bi trebao vjerovati da netko drugi može moliti za njega nakon što umre, čime bi djelovao na nekakav povoljan ishod. Biblija uči da je vječno stanje čovjeka određeno postupcima za vrijeme našeg života na zemlji. „Ona duša koja zgriješi, ta će i umrije¬ti… Na pravedniku će biti pravednost njegova, a na zlotvorniku bit će zloća njegova“ (Ezekiel 18,20 VB).
Autor Hebrejima nam govori da je „ljudima određeno jednom umrijeti, a nakon toga na sud“ (Hebrejima 9,27 VB). Po tome razumijemo da se nečije duhovno stanje ne može promijeniti nakon njegove smrti – bilo putem same osobe ili kroz napore drugih. Ako je besmisleno moliti za žive, koji čine „grijeh što je na smrt“ (1. Ivanova 5,16), odnosno stalni grijeh bez traženja Božjeg oproštaja, kako onda molitva može koristiti onima koji su već mrtvi, budući da ne postoji posmrtni plan spasenja?
Stvar je u tome da svatko od nas ima samo jedan život, i da smo odgovorni za to kako živimo taj život. Drugi mogu utjecati na naše odluke, ali u konačnici ćemo morati položiti račun za odluke koje donosimo. Jednom kad život završi, više se ne mogu donositi odluke; nemamo izbora nego se suočiti sa sudom. Molitve drugih mogu izražavati njihovu želju, ali neće promijeniti ishod. Pravo vrijeme za molitvu jest dok osoba živi i dok postoji mogućnost za promjenu njezinog srca, stava i ponašanja (Rimljanima 2,3-9).
Prirodno je imati želju da se molimo u trenucima boli, patnje i gubitka naših voljenih i prijatelja, ali poznajemo granice valjane molitve koja nam je otkrivena u Bibliji. Biblija je jedini službeni molitveni priručnik, te uči da su molitve za mrtve uzaludne. Ipak, pronalazimo da se određena područja „kršćanstva“ pridržavaju praksi molitve za mrtve. Rimokatolička teologija, na primjer, dopušta molitve i mrtvima i za mrtve. No, čak i katolički vrh priznaje da u šezdeset i šest knjiga kanonskog Pisma ne postoji izričita dozvola za molitve u ime mrtvih. Umjesto toga, kako bi obranili praksu pozivaju se na apokrife (2. Makabejcima 12,45), crkvenu predaju, dekret Tridentskog sabora itd.
Biblija uči da oni koji su se prepustili volji Spasitelja (Hebrejima 5,8-9) nakon smrti izravno i neposredno ulaze u Gospodnju prisutnost (Luka 23,43; Filipljanima 1,23; 2. Korinćanima 5,6.8). Kakvu onda potrebu za tim molitvama imaju ljudi koji su na zemlji? Iako suosjećamo s onima koji su izgubili svoje voljene, moramo imati na umu da je „sad vrijeme pogodno! Evo, sad je dan spasenja!“ (2. Korinćanima 6,2 VB). Premda se kontekst odnosi na vrijeme evanđelja kao cjeline, stih je prikladan za svakog pojedinca koji nije spreman suočiti se s onim što je neizbježno – smrću i sudom koji slijedi (Rimljanima 5,12; 1. Korinćanima 15,26; Hebrejima 9,27). Smrt je konačna, a nakon toga nikakva količina molitve osobi neće donijeti spasenje koje je odbacila u životu.
English
Što Biblija kaže o molitvi za mrtve?
