Pitanje
Što je moralni relativizam?
Odgovor
Moralni relativizam lakše se razumije usporedi li se s moralnim apsolutizmom. Apsolutizam tvrdi da se moralnost oslanja na univerzalna načela (zakon prirode, savjest). Kršćanski apsolutisti vjeruju da je Bog krajnji izvor naše zajedničke moralnosti, te da je stoga moralnost, baš kao i On, nepromjenjiva. Moralni relativizam tvrdi da se moralnost ne temelji ni na kakvome apsolutnom standardu. Umjesto toga, etičke „istine“ ovise o varijablama poput situacija, kultura, nečijih osjećaja itd.
O argumentima za moralni relativizam može se reći nekoliko stvari koje pokazuju njihovu dvojbenu narav. Kao prvo, iako mnogi argumenti koji se koriste u pokušaju podupiranja relativizma isprva dobro zvuče, svi oni sadrže logičko proturječje zato što svi predlažu „ispravnu“ moralnu shemu, onu koju bismo svi trebali slijediti. Kao drugo, čak i takozvani relativisti odbacuju relativizam u većini slučajeva. Oni neće za ubojicu ili silovatelja reći da je slobodan krivnje ukoliko nije prekršio svoje standarde.
Relativisti će možda tvrditi da različite vrijednosti između različitih kultura pokazuju da različiti ljudi različito shvaćaju moralnost. Međutim, ovaj argument brka djela pojedinaca (ono što rade) s apsolutnim mjerilima (pitanjem bi li to trebali činiti). Ukoliko je kultura ta koja određuje što je ispravno a što pogrešno, kako smo onda mogli osuditi naciste? Naposljetku, oni su samo slijedili moralnost svojega društva. Samo ukoliko je ubojstvo univerzalno pogrešno onda su i nacisti bili u krivu. Činjenica da su imali „svoju moralnost“ ne mijenja ništa. Nadalje, iako mnogi ljudi imaju različite prakse moralnosti, i dalje dijele zajedničku moralnost. Na primjer, i zagovornici i protivnici pobačaja slažu se da je ubojstvo pogrešno, ali se ne slažu oko toga je li pobačaj ubojstvo. Prema tome, čak i tu se pokazuje da postoji univerzalna moralnost.
Neki tvrde da različite situacije dovode do različite moralnosti, odnosno da je u različitim situacijama potrebno djelovati drukčije nego u nekim drugim. No, tri su stvari po kojima trebamo prosuditi neki čin: situacija, čin i namjera. Na primjer, osudimo nekoga za pokušaj ubojstva (namjera) čak i ako im to ne uspije (djelo). Dakle, situacije su dio moralne odluke, budući da postavljaju kontekst za određeni moralni čin (primjenu univerzalnih načela).
Glavni argument na koji se relativisti pozivaju je argument tolerancije. Oni tvrde da reći nekome da je njihova moralnost pogrešna nije tolerantno, a relativizam tolerira sva gledišta. No, to nije tako. Prije svega, zlo se nikad ne smije tolerirati. Trebamo li tolerirati silovateljevo gledište da su žene objekti za zadovoljenje koje valja zlostavljati? Drugo, to gledište samo sebe poništava jer relativisti ne toleriraju netoleranciju ili apsolutizam. Treće, relativizam ne umije objasniti zašto bi itko uopće trebao biti tolerantan. Sama činjenica da trebamo tolerirati ljude (čak i kad se ne slažemo) temelji se na apsolutnom moralnom pravilu da prema ljudima uvijek trebamo postupati pravedno, ali to je opet apsolutizam! Zapravo, bez univerzalnih moralnih načela ne može postojati dobrota.
Činjenica je da se svi ljudi rađaju sa savješću i da svi instinktivno znamo kad nam je netko nanio zlo ili kada smo nanijeli zlo drugima. Ponašamo se kao da i od drugih očekujemo da to prepoznaju. Čak i kao djeca znali smo razliku između „pravednog“ i „nepravednog“. Potrebna je loša filozofija da bi nas uvjerila da smo u krivu i da je moralni relativizam istinit.
English
Što je moralni relativizam?
