Pitanje
Što se tiče opraštanja, postoji li razlika između namjernog grijeha i neznanja?
Odgovor
Iako Bog pravi razliku između onih koji griješe u neznanju i onih koji namjerno griješe (Brojevi 15,27-31), za oprost je uvijek potrebno pokajanje (Marko 1,15; Djela 2,38; Djela 26,18) . Pokajanje je doslovno promjena nečijeg stava o Bogu i prati spasonosnu vjeru u Krista (Djela 3,19; 20,21; 26,20). Bez toga ne može biti oproštaja. Isus je rekao: „Nipošto, kažem vam, nego ako se ne pokajete, svi ćete tako propasti“ (Luka 13,3; usp. 17,3-4; 2. Petrova 3,9).
Namjerno griješiti znači biti ponosan i drzak u prkošenju Bogu (Psalam 19,13; Hebrejima 10,26). Namjerni grijesi donose Božji sud, prije ili kasnije, ali ni grijesi iz neznanja nisu opravdani: „Ovo dakle govorim i svjedočim u Gospodinu: ne živite više kao što i ostali pogani žive — u ispraznosti pameti svoje: zamračena uma, otuđeni od života Božjega zbog neznanja što je u njima, zbog otvrdlosti srca njihova. Oni otupješe i sami sebe predadoše razvratnosti da bi u pohlepi činili svaku nečistoću“ (Efežanima 4,17-19; vidi također Djela 3,17-19; Djela 17,30-31). Oprost je dostupan svima, ali prepuštamo Božjoj suverenoj milosti da potakne prijestupnika da se istinski pokaje kako bi mu moglo biti oprošteno (Efežanima 2,4).
Oni koji odbacuju Isusa i Njegovo evanđelje u neznanju, moraju ga prihvatiti u pokajanju da bi dobili oproštenje svojih grijeha. Isus je to posve jasno rekao: „Ja sam put i istina i život. Nitko ne dolazi k Ocu osim po meni“ (Ivan 14,6). Nije važno promašuje li netko put zbog neznanja ili zbog namjerne pobune – i dalje je promašio put.
Međutim, ljudi nisu toliko neuki koliko bi mogli tvrditi. Nitko ne može biti potpuno neupućen o Bogu i nitko nema izgovor da živi u neposluhu. Apostol Pavao je rekao: „Otkriva se naime s neba gnjev Božji na svaku bezbožnost i nepravednost ljudi koji istinu sputavaju nepravednošću. Jer što se o Bogu može znati, očito im je; ta Bog im očitova. Jer ono nevidljivo njegovo, njegova vječna i sila i božanstvo, umom se razabire u djelima od stvaranja svijeta, tako da nemaju isprike“(Rimljanima 1,18-20).
Iako ponekad možemo griješiti u neznanju, uvijek možemo biti sigurni u Božje oproštenje. Apostol Pavao klasičan je primjer ove istine: „Mene koji sam prije bio hulitelj i progonitelj i nasilnik, ali sam zadobio milosrđe jer sam to učinio u neznanju, u nevjeri“ (1. Timoteju 1,13). Pa ipak, onima koji svojevoljno i uobičajeno griješe, Petar jasno stavlja do znanja da „ako su naime po spoznaji Gospodina i Spasitelja Isusa Krista odbjegli od prljavština svijeta i ako se opet u njih upletu i budu nadvladani, posljednje stanje bude im gore od prvotnoga. Ta bolje bi im bilo da nisu spoznali puta pravednosti negoli, pošto ga spoznaše, okrenuti se od svete zapovijedi koja im je predana“ (2. Petrova 2,20-21).
Ivan nam pojašnjava u vezi s oproštenjem: „Reknemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine nema u nama. Ako priznajemo grijehe svoje, vjeran je i pravedan da nam oprosti grijehe i očisti nas od svake nepravde“ (1. Ivanova 1,8-9).
English
Što se tiče opraštanja, postoji li razlika između namjernog grijeha i neznanja?
