Pitanje
Što je prirodna teologija?
Odgovor
Prirodna teologija je proučavanje Boga temeljeno na promatranju prirode, za razliku od „natprirodne" ili otkrivene teologije, koja se temelji na posebnom otkrivenju. Budući da je promatranje prirode intelektualna težnja, prirodna teologija uključuje ljudsku filozofiju i rasuđivanje kao sredstvo spoznavanja Boga.
Ispitujući strukturu i funkciju cvjetanja zijevalice mogli bismo s pravom zaključiti da je Bog koji je stvorio zijevalicu moćan i mudar – to je prirodna teologija. Ispitujući kontekst i značenje Ivana 3,16 mogli bismo s pravom zaključiti da je Bog pun ljubavi i velikodušan – to je otkrivena teologija.
Podjela teologije na „prirodnu" i „otkrivenu" imala je svoje korijene u spisima katoličkog teologa Tome Akvinskog (1224.–1274. g.). U pokušaju primjene aristotelovske logike na kršćansku vjeru, Akvinski je naglasio čovjekovu sposobnost shvaćanja određenih istina o Bogu samo iz prirode. Međutim, Akvinski je tvrdio da je ljudski razum još uvijek sporedan u odnosu na Božje otkrivenje kako uči crkva. Akvinski je bio oprezan u razlučivanju onoga što se moglo naučiti „prirodnim razumom" od doktrinarnih načela, nazivajući istine sakupljene iz prirode „preambulama članaka [vjere]" (Summa Theologica, Prvi dio, 2. Pitanje, 2. Članak). To jest, razum može dovesti do vjere, ali ne može zamijeniti vjeru.
Kasnije su teolozi preuzeli ideju Akvinskoga i proširili je. Ostali pisci koji su isticali prirodnu teologiju bili su Samuel Clarke, William Paley i Immanuel Kant. Tijekom godina se čudesno podcjenjivala kako se kršćanstvo sve više i više svodilo na „racionalnu" filozofiju.
Deisti su se za svoje znanje o Bogu oslanjali isključivo na prirodnu teologiju do potpunog isključivanja posebnih otkrivenja. Deistu je Bog nepoznat osim kroz prirodu, a Biblija nepotrebna. Zbog toga je Thomas Jefferson, deist, doslovno izrezao sve izvještaje o čudima iz svoje Biblije – Jefferson je želio samo prirodnu teologiju.
Romantički pjesnici u cjelini su bili zagovornici prirodne teologije. Iako su isticali čovjekovu emociju nad njegovim intelektom, neprestano su isticali vrlinu i transcendentnost prirode. Jedna vrlo jasna prezentacija prirodne teologije je poznata poema Williama Wordswortha „Duga", koja završava sljedećim stihovima: „I mogao bih poželjeti da moji dani budu/Vežu se jedni za druge prirodnom pobožnošću." Wordsworth izričito želi „prirodnu" (nasuprot „natprirodnoj") pobožnosti. Njegova je duhovnost ukorijenjena u prirodnom svijetu; radost koju osjeća kad vidi dugu za njega je najvjernije štovanje Boga. Oni koji danas kažu: „Osjećam se bliže Bogu u šetnji šumom nego u crkvi" izražavaju Wordsworthovu oznaku prirodne teologije.
Pretjeran naglasak na prirodnoj teologiji čak se prilagodio panteizmu. Neki su prešli s ideje da je priroda izraz Boga na ideju da je priroda produžetak Boga. Budući da logika kaže da smo dio prirode, svi smo pomalo dio Boga i stoga ga možemo spoznati.
U modernijim vremenima „prirodna teologija" može se odnositi i na pokušaj spajanja ljudskog znanja iz svakog područja znanosti, religije, povijesti i umjetnosti. Nova prirodna teologija teži transcendentnoj „sveobuhvatnoj stvarnosti" u kojoj čovječanstvo postoji, ali fokus je čovječanstvo, a ne Bog; posljedično, to je doista drugo lice humanizma.
Evo nekoliko biblijskih točaka koje se tiču prirodne teologije:
1) Biblija uči da se osnovno razumijevanje Boga može dobiti iz prirodnog svijeta; konkretno možemo vidjeti „njegovu vječnu i silu i božanstvo" (Rimljanima 1,20). To nazivamo „općim otkrivenjem" (vidi također Psalam 19,1-3).
2) Kontekst Rimljanima 1 ukazuje da takvo osnovno razumijevanje Božjeg postojanja i moći nije dovoljno da osobu dovede do spasenja. Zapravo je pogansko inherentno znanje o Bogu (kroz prirodu) iskrivljeno i dovodi do suda, a ne spasenja.
3) Prirodna teologija može natjerati nekoga da teoretizira da je Bog nevidljiv, svemoćan i mudar, ali sve su to apstraktne karakteristike neimenovanog „Vrhovnog bića". Prirodna teologija ne može podučavati Božju ljubav, milosrđe ili sud i beskorisna je u dovođenju bilo koga do spasonosne vjere u Isusa Krista. „A kako da čuju bez propovjednika?" (Rimljanima 10,14).
4) Pad čovjeka zahvatio je cijelu osobu, uključujući intelekt. Oslanjanje na prirodnu teologiju podrazumijeva da ljudski razum nije bio okaljan izvornim grijehom, a ipak Biblija govori o „nevaljanom umu" (Rimljanima 1,28), „neprijateljskom umu" (Rimljanima 8,7), „pokvarenom umu" (1. Timoteju 6,5), „otvrdnulom umu" (2. Korinćanima 3,14), „zaslijepljenom umu" (2. Korinćanima 4,4) i potrebi da se um obnovi (Rimljanima 12,2).
Prirodna teologija korisna je do mjere da je Bog stvorio svijet i da svijet još uvijek upućuje na Stvoritelja. Međutim, s obzirom na palo stanje našeg intelekta, čak ni to ne možemo pravilno protumačiti bez Božjeg posebnog otkrivenja. Potrebna nam je Božja milostiva intervencija da bismo pronašli povratak k Njemu. Ono što nam je potrebno više od svega jest vjera u Bibliju i u Isusa Krista (2. Petrova 1,19).
English
Što je prirodna teologija?
