Pitanje
Zašto Bog dopušta da nevini pate?
Odgovor
Toliko je patnje u svijetu, i svi je osjećaju u ovoj ili onoj mjeri. Ponekad ljudi pate kao izravna posljedica vlastitih loših izbora, grešnih postupaka ili namjerne neodgovornosti; u tim slučajevima vidimo istinu iz Mudrih izreka 13,15: „Prijestupnicima je put tegoban.“ Ali što je sa žrtvama prijestupa? Što je s nedužnima koji pate? Zašto bi Bog to dopustio?
Ljudska je priroda da pokušava pronaći vezu između lošeg ponašanja i loših okolnosti, i obrnuto, između dobrog ponašanja i blagoslova. Želja da se grijeh poveže s patnjom toliko je jaka da se Isus bavio tim pitanjem najmanje dva puta. „Kada je Isus prolazio, ugleda on čovjeka slijepa od rođenja. I upitaše ga njegovi učenici: 'Učitelju, tko je sagriješio što se taj rodio slijep: on ili njegovi roditelji?' Isus odgovori: 'Niti je sagriješio on niti njegovi roditelji“ (Ivan 9,1-3). Učenici su pogriješili pretpostavivši da nevini nikada neće patiti i pripisali su osobnu krivnju slijepcu (ili njegovim roditeljima). Isus je ispravio njihovo razmišljanje, rekavši: „To je zato da bi se na njemu očitovala djela Božja“ (3. stih). Čovjekova sljepoća nije bila rezultat osobnog grijeha; nego je Bog imao višu svrhu za patnju.
Drugi put Isus je komentirao smrt nekih ljudi koji su poginuli u nesreći: „Ili onih osamnaest na koje se srušila kula u Siloamu i ubila ih, mislite li da su oni bili veći dužnici od svih ljudi koji žive u Jeruzalemu? Nipošto, kažem vam; nego, ako se ne pokajete, svi ćete jednako propasti“ (Luka 13,4-5). U ovom slučaju, Isus je ponovno odbacio ideju da su tragedija i patnja rezultat osobnog grijeha. Istodobno, Isus je naglasio činjenicu da živimo u svijetu punom grijeha i njegovih posljedica; dakle, svi se moraju pokajati.
To nas dovodi do razmatranja postoji li uopće nešto poput „nevinih“, tehnički govoreći. Prema Bibliji, „svi su sagriješili i lišeni su Božje slave“ (Rimljanima 3,23). Stoga, nitko nije „nevin“ u smislu da je bezgrešan. Svi smo rođeni s grešnom prirodom, naslijeđenom od Adama. I kao što smo već vidjeli, svi pate, bez obzira na to može li se patnja povezati s određenim osobnim grijehom ili ne. Učinci grijeha prožimaju sve; svijet je pali, a sve stvoreno pati zbog toga (Rimljanima 8,22).
Srceparajuća od svega je patnja djeteta. Djeca su toliko blizu nevinosti u odnosu na bilo što na ovom svijetu, a njihova patnja doista je tragična. Ponekad nevina djeca pate zbog tuđeg grijeha: zanemarivanja, zlostavljanja, vožnje u pijanom stanju i sl. U tim slučajevima sa sigurnošću možemo reći da je patnja rezultat osobnog grijeha (samo ne njihovog), te učimo lekciju da naš grijeh uvijek utječe na druge oko nas. U drugim slučajevima nevina djeca pate zbog onoga što bi neki mogli nazvati „Božjim djelima“: prirodne katastrofe, nesreće, rak u djetinjstvu itd. Čak i u tim slučajevima možemo reći da je patnja posljedica grijeha, općenito govoreći, jer živimo u grešnom svijetu.
Dobra vijest je da nas Bog nije ostavio ovdje da besmisleno patimo. Da, nevini pate (vidi Job 1–2), ali Bog može otkupiti tu patnju. Naš Bog pun ljubavi i milosrđa ima savršen plan za korištenje te patnje za postizanje svoje trostruke svrhe. Prvo, On koristi bol i patnju da nas privuče k sebi kako bismo prionuli uz Njega. Isus je rekao: „U svijetu ćete imati nevolju“ (Ivan 16,33). Kušnje i nevolje nisu nešto neobično u životu; dio su onoga što znači biti čovjek u palom svijetu. U Kristu imamo sidro koje čvrsto drži u svim olujama života, ali ako u te oluje nikada ne uplovimo, kako bismo to znali? U trenucima očaja i tuge posežemo za Njim, i ako smo Njegova djeca, uvijek ga nalazimo ondje kako čeka da nas utješi i podupre kroz sve. Na taj način Bog nam dokazuje svoju vjernost i osigurava da ćemo ostati u Njegovoj blizini. Dodatna korist je to što dok doživljavamo Božju utjehu kroz kušnje, možemo na isti način tješiti i druge (2. Korinćanima 1,4).
Drugo, On nam dokazuje da je naša vjera stvarna kroz patnju i bol koji su neizbježni u ovom životu. Način na koji reagiramo na patnju, osobito kada smo nedužni za nedjelo, određen je autentičnošću naše vjere. Oni koji vjeruju u Isusa, „začetnika i dovršitelja naše vjere“ (Hebrejima 12,2), neće biti slomljeni patnjom, nego će proći kroz kušnju s netaknutom vjerom, nakon što su „vatrom iskušani“ tako da se „nađe na hvalu, čast i slavu za dolaska Isusa Krista“ (1. Petrova 1,7). Vjernici se ne gnjeve na Boga niti preispituju Njegovu dobrotu; naprotiv, oni to „potpunom radošću smatraju“ (Jakovljeva 1,2), znajući da kušnje dokazuju da su doista djeca Božja. „Blagoslovljen je čovjek koji podnosi kušnju; jer će, prokušan, primiti vijenac života što ga je Gospodin obećao onima koji ga ljube“ (Jakovljeva 1,12).
Konačno, Bog koristi patnju da skrene naše oči s ovog svijeta i usmjeri ih na budući. Biblija nas neprestano potiče da se ne zarobimo stvarima ovoga svijeta, već da se radujemo svijetu koji dolazi. Nevini pate na ovom svijetu, ali će ovaj svijet i sve što je na njemu proći; kraljevstvo Božje je vječno. Isus je rekao: „Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta“ (Ivan 18,36), a oni koji ga slijede ne vide stvari ovoga života, dobre ili loše, kao kraj priče. Čak ni patnje koje podnosimo, koliko god strašne mogle biti, „nisu vrijedne usporedbe s budućom slavom koja će se objaviti u nama“ (Rimljanima 8,18).
Može li Bog spriječiti sve patnje? Naravno da može. Ali nas uvjerava da „sve zajedno djeluje na dobro onima koji ljube Boga; onima koji su pozvani po njegovoj nakani“ (Rimljanima 8,28). Patnja – čak i patnja nevinih – dio je „svega“ što Bog koristi da bi u konačnici ostvario svoje dobre namjere. Njegov je plan savršen, Njegov karakter besprijekoran i oni koji mu vjeruju neće biti razočarani.
English
Zašto Bog dopušta da nevini pate?
