Pitanje
Koje su opasnosti postmodernizma?
Odgovor
Jednostavno rečeno, postmodernizam je filozofija koja potvrđuje nepostojanje objektivne ili apsolutne istine, osobito po pitanju vjere i duhovnosti. Pri suočavanju s tvrdnjom o istini u pogledu stvarnosti Boga i vjerske prakse, stajalište postmodernizma prikazuje se u sljedećoj izjavi: „To može biti istina za tebe, ali ne i za mene.“ Iako takav odgovor može biti potpuno prikladan kada govorimo o omiljenoj hrani ili sklonosti prema umjetnosti, takvo je razmišljanje opasno kada se primjenjuje u stvarnosti, zato što brka pitanje mišljenja s pitanjem istine.
Pojam „postmodernizam“ doslovno znači „poslije modernizma“, a koristi se za filozofski opis trenutnog doba koje je došlo nakon doba modernizma. Postmodernizam je reakcija (ili možda prikladnije, odgovor koji je potekao iz razočarenja) na neispunjeno obećanje modernizma koje koristi isključivo ljudsko razumijevanje radi poboljšanja čovječanstva i činjenja svijeta boljim mjestom. Budući da je jedno od modernističkih uvjerenja to da apsoluti doista postoje, postmodernizam nastoji to „ispraviti“ time što prvo eliminira apsolutnu istinu i čini sve (uključujući empirijsku znanost i vjeru) relativnim u odnosu na uvjerenje i želje pojedinca.
Opasnosti postmodernizma mogu se promatrati kao silazna spirala koja započinje odbacivanjem apsolutne istine, što onda vodi do nestanka razlika po pitanju religije i vjere, a kulminira u filozofiji vjerskog pluralizma koji kaže da nikakva vjera, odnosno religija objektivno nije istinita i stoga nitko ne može tvrditi da je njegova religija istinita, a tuđa lažna.
Opasnosti postmodernizma - #1 — Relativna istina
Postmodernistički stav relativne istine djelo je mnogih generacija filozofskih misli. Od Augustina do reformacije, teolozi su dominirali intelektualnim aspektima zapadne civilizacije i konceptom istine. No, počevši od renesanse od 14.-17. stoljeća, mislioci su počeli uzdizati čovječanstvo u središte stvarnosti. Ako bi se povijesna razdoblja promatrala u okviru obiteljskog stabla, renesansa bi modernizmu bila baka, a prosvjetiteljstvo bi modernizmu bilo majka. Izjava „Mislim, dakle jesam“, koju je dao Renee Descartes, označila je početak ovog doba. Bog nije više središte istine — to je postao čovjek.
Na neki način, prosvjetiteljstvo je bilo cjelokupno nametanje znanstvenog modela racionalnosti nad svim aspektima istine. Tvrdilo je da se samo znanstveni podaci mogu objektivno razumjeti, definirati i braniti. Istina koja se odnosi na vjeru je odbačena. Filozof koji je doprinio ideji relativne istine bio je pruski Immanuel Kant, kao i njegovo djelo Kritika čistoga uma, koje je nastalo 1781. godine. Kant je tvrdio da istinska spoznaja o Bogu nije moguća, stoga je stvorio podjelu znanja između „činjenica“ i „vjere“. Prema Kantu, „činjenice nemaju nikakve veze s vjerom.“ Rezultat je bio da su duhovna pitanja pripisana dijelu mišljenja i samo se empirijskoj znanosti dozvolilo da govori istinu. Iako se u modernizmu vjerovalo da apsoluti u znanosti postoje, Božja posebna objava (Biblija) bila je izbačena iz oblasti istine i uvjerenja.
Iz modernizma je nastao postmodernizam i ideje Fredericka Nietzsche. Kao zaštitnik postmodernističke filozofije, Nietzsche je držao do „perspektivizma“, koji kaže da je svako znanje (uključujući znanost) stvar perspektive i tumačenja. Mnogi drugi filozofi su nadograđivali na Nietzscheovo djelo (primjerice Foucault, Rorty i Lyotard) i dijelili njegovo odbacivanje Boga i vjeru općenito. Također su odbacivali svaku naznaku apsolutne istine, odnosno kako je Lyotard rekao, odbačena je metapripovijest (istina koja nadilazi sve narode i kulture).
Ovaj filozofski rat protiv objektivne istine rezultirao je postmodernizmom koji je posve protivan bilo kakvoj tvrdnji o apsolutima. Takav način razmišljanja po prirodi odbacuje sve što izjavljuje da je nepogrešiva istina, kao što je Biblija.
Opasnosti postmodernizma - #2 — Gubitak razlučivanja
Veliki teolog Toma Akvinski je rekao: „Zadatak je filozofa da razlučuje.“ Akvinski je time mislio da istina ovisi o sposobnosti razlučivanja — mogućnosti da u području znanja razlikuje „jedno“ od „drugoga“. Međutim, ako objektivna i apsolutna istina ne postoje, onda je sve stvar osobnog tumačenja. Za postmodernističkog mislioca, autor knjige ne posjeduje ispravno tumačenje svoga rada; čitatelj je taj koji zapravo određuje što knjiga znači — proces koji se naziva dekonstrukcija. A s obzirom na to da postoji više čitatelja (nasuprot jednog autora), po prirodi postoji više valjanih tumačenja.
U takvoj kaotičnoj situaciji nemoguće je napraviti značajne ili trajne razlike između tumačenja, jer ne postoji standard koji se može koristiti. To se posebno odnosi po pitanju vjere i religije. Pokušaj da se naprave pravilne i značajne razlike u području vjere nema niti malo većeg smisla od tvrdnje da čokolada ima bolji okus od vanilije. Postmodernizam kaže da je nemoguće objektivno suditi između konkurentskih tvrdnji o istini.
Opasnosti postmodernizma - #3 — Pluralizam
Ako apsolutna istina ne postoji i ako ne postoji način da se suštinski razlikuje ono što je točno ili netočno među različitim vjerama i religijama, onda je prirodni zaključak taj da se sva uvjerenja moraju smatrati jednako valjanima. Pravilan naziv za ovaj praktični ishod postmodernizma je „filozofski pluralizam“. U pluralizmu se nijedna religija nema pravo proglasiti istinitom, a ostale konkurentske vjere lažnima ili čak manje vrijednima. Za one koji zastupaju filozofski religijski pluralizam, nema više hereza, osim možda gledišta da hereze postoje. D. A. Carson naglašava zabrinutost konzervativnog evanđelizma u vezi onoga što vidi kao opasnosti pluralizma: „U svojim najcrnjim raspoloženjima ponekad se pitam je li ružna strana onog što nazivam filozofskim pluralizmom najopasnija prijetnja evanđelju od vremena jačanja gnostičke hereze iz drugog stoljeća.“
Te progresivne opasnosti postmodernizma — relativna istina, gubitak razlučivanja i filozofski pluralizam — predstavljaju upečatljivu prijetnju kršćanstvu, budući da kolektivno odbacuju Božju Riječ kao nešto što nema stvarni autoritet nad čovječanstvom i nema sposobnost da se pokaže kao istinito u svijetu u kojem se religije natječu. Koji je kršćanski odgovor na te izazove?
Odgovor na opasnosti postmodernizma
Kršćanstvo tvrdi da je apsolutno istinito, da suštinske razlike po pitanju točnog/netočnog (kao i duhovne istine i laži) postoje, a da bi kršćanske tvrdnje o Bogu bile točne, svaka suprotna tvrdnja iz natjecateljskih religija mora biti netočna. Takav stav izaziva postmodernističke optužbe za „drskost“ i „netoleranciju“. Međutim, istina nije pitanje stava ili sklonosti, a kada se postmodernizam pobliže ispita, njegovi temelji se brzo raspadnu, što otkriva da su tvrdnje kršćanstva ujedno i moguće i uvjerljive.
Prvo, kršćanstvo tvrdi da apsolutna istina postoji. Ustvari, Isus izričito kaže da je poslan da učini jednu stvar: „da svjedoči za istinu“ (Ivan 18,37). Postmodernizam kaže da se nijedna istina ne može potvrditi, no ta je pozicija samoporažavajuća — potvrđuje barem jednu apsolutnu istinu: da se nijedna istina ne može potvrditi. To znači da postmodernizam ipak vjeruje u apsolutnu istinu. Postmodernistički filozofi pišu knjige navodeći kako očekuju od svojih čitatelja da ih prihvate kao istinu. Jednostavnim rječnikom, jedan profesor je rekao: „Kada netko kaže da ne postoji takvo što kao što je istina, traže od vas da im ne vjerujete. Stoga nemojte.“
Drugo, kršćanstvo tvrdi da postoje značajne razlike između kršćanske vjere i svih drugih uvjerenja. Treba shvatiti da oni koji tvrde da značajne razlike ne postoje zapravo rade razliku. Nastoje predstaviti razliku između onoga što oni vjeruju da je istina i onoga što tvrdi kršćanska istina. Postmodernistički autori očekuju da njihovi čitatelji dođu do ispravnog zaključka u vezi toga što pišu i da isprave one koji tumače njihove radove različito od njihove svrhe. Ponavljamo, njihova se pozicija i filozofija dokazuje kao samoporažavajuća, jer željno rade razliku između onoga što oni vjeruju da je točno i onoga što oni vide kao netočno.
Konačno, kršćanstvo tvrdi da je univerzalno istinito u onome što kaže u vezi izgubljenog stanja čovjeka pred Bogom, Kristove žrtve u korist palog čovječanstva i odvojenosti između Boga i svakoga tko odluči da neće prihvatiti ono što Bog kaže o grijehu i potrebi za pokajanjem. Kada se Pavao obratio stoičkim i epikurejskim filozofima na Areopagu, rekao je: „Zanemarivši dakle vremena neznanja, Bog sada zapovijeda ljudima svima i svagdje da se pokaju“ (Djela 17,30VB). Pavlova izjava nije bila: „To je istina za mene, ali ne mora biti istina za vas“. Umjesto toga, bila je to isključiva i jedinstvena zapovijed (to jest metapripovijest) od Boga svakome. Svaki postmodernist koji kaže da je Pavao u krivu čini pogrešku protiv svoje vlastite pluralističke filozofije, koja kaže da je svaka vjera ili religija pogrešna. Ponavljamo, postmodernist krši svoje vlastito stajalište da je svaka religija jednako istinita.
Baš kao što nije arogantno da učitelj matematike inzistira na tome da je 2+2=4 ili da bravar inzistira na tome da samo jedan ključ može otključati vrata, nije arogantno ni da se kršćanin suprotstavi postmodernističkom razmišljanju te inzistira na tome da je kršćanstvo istinito, a sve što se tome suprotstavlja lažno. Apsolutna istina postoji, isto kao što postoje posljedice u slučaju da smo u krivu. Dok pluralizam može biti poželjan po pitanju izbora vrste hrane, ne pomaže po pitanju istine. Kršćanin treba Božju istinu predstavljati u ljubavi i jednostavno pitati svakog postmodernista koji je bijesan na isključive tvrdnje kršćanstva: „Tako? Postadoh li vam neprijatelj istinu vam govoreći?“ (Galaćanima 4,16 VB).
English
Koje su opasnosti postmodernizma?
