Pitanje
Roditelj sam; kako mogu pustiti svoju odraslu djecu?
Odgovor
Otpuštanje odrasle djece borba je za sve roditelje, i kršćane i nekršćane. Kad uzmemo u obzir da je gotovo dvadeset godina našeg života uloženo u odgoj, njegovanje i brigu o djetetu, lako je shvatiti zašto je otpuštanje te uloge težak zadatak. Za većinu roditelja odgoj djece zahtijeva naše vrijeme, energiju, ljubav i brigu dva desetljeća. Ulažemo svoja srca, umove i duhove u njihovu tjelesnu, emocionalnu, društvenu i duhovnu dobrobit, a to može biti jako teško kad taj dio našeg života dođe do kraja. Roditelji koji se nađu u „praznom gnijezdu“ često se trude pronaći odgovarajuću ravnotežu ljubavi i brige za svoju odraslu djecu dok se odupiru poticaju da ih nastave kontrolirati.
Biblijski znamo da Bog vrlo ozbiljno shvaća ulogu roditelja. U Bibliji ima dosta opomena o dobrom roditeljstvu. Roditelji trebaju odgajati djecu „stegom i opomenom Gospodinovom“, a ne ih frustrirati niti ogorčavati (Efežanima 6,4). Trebamo „poučavati dijete putu kojim treba ići“ (Izreke 22,6) dajući mu dobre darove (Matej 7,11), voljeti ga i disciplinirati poradi njega (Izreke 13,24), te se brinuti za njegove potrebe (1. Timoteju 5,8). Ironično, najviše se bore roditelji koji često najozbiljnije shvaćaju svoje roditeljske uloge i koji pritom rade odličan posao. Obično majke imaju više poteškoća nego očevi, vjerojatno zbog snažnog majčinskog nagona za brigom i njegovanjem djece te količine vremena provedenog s njima dok rastu.
U srži poteškoća s otpuštanjem naše djece je određena količina straha. Svijet je zastrašujuće mjesto, a brojne priče o strašnim stvarima koje se događaju povećavaju naše strahove. Kad su nam djeca mala, možemo pratiti svaki njihov trenutak, kontrolirati njihovo okruženje i čuvati njihovu sigurnost. No, kako rastu i sazrijevaju, počinju se sami uključivati u svijet. Više nemamo pod kontrolom svaki njihov pokret, s kim se viđaju, kamo idu i što rade. Za roditelja kršćanina ovdje vjera ulazi u kadar. Možda ništa na zemlji nije veća kušnja naše vjere nego faza kada naša djeca počinju prekidati veze koje su ih držale za nas. Otpustiti djecu ne znači jednostavno ih pustiti u svijet da se snalaze sami. To znači predati ih našem nebeskom Ocu koji ih voli više nego što bismo mi ikada mogli, i koji ih vodi i čuva prema Njegovoj savršenoj volji. Realnost je da su to Njegova djeca; pripadaju Njemu, a ne nama. Posudio nam ih je na neko vrijeme i dao nam upute kako se brinuti za njih. Ali na kraju mu ih moramo vratiti i vjerovati da će ih voljeti i njegovati njihov duh onako kako smo ih mi njegovali tjelesno. Što više vjere imamo u Njega, manje se bojimo i spremniji smo mu predati svoju djecu.
Kao i kod mnogih drugih stvari u kršćanskom životu, sposobnost za to ovisi o tome koliko dobro poznajemo svog Boga i koliko vremena provodimo u Njegovoj Riječi. Ne možemo vjerovati nekome koga ne poznajemo, a Boga ne možemo spoznati osim kroz Sveto pismo. Kad Bog obećava da nas neće iskušavati iznad naše sposobnosti da to podnesemo (1. Korinćanima 10,13), kako možemo vjerovati u to ako u svom srcu ne znamo da je vjeran? Ponovljeni zakon 7,9 kaže: „Znaj stoga da GOSPODIN, Bog tvoj, jest Bog, Bog vjerni, koji do tisuću naraštaja drži savez i milost onima koji ga ljube i drže njegove zapovijedi.“ Ponovljeni zakon 32,4 se slaže: „On je Stijena, djelo mu je savršeno; jer su ispravni svi putovi njegovi: Bog istine i bez opakosti, pravedan i pravičan je on.“ Ako pripadamo Njemu, On će biti vjeran nama i našoj djeci, i što ga više poznajemo i vjerujemo mu, to ćemo lakše svoju djecu staviti u Njegove sposobne ruke. Nedostatak vjere u Njega i Njegove namjere za našu djecu rezultirat će nemoći ili nespremnošću da pustimo našu djecu da odu.
Dakle, koja je uloga roditelja dok djeca postaju odrasli? Svakako ih nikada ne „puštamo“ u smislu napuštanja. I dalje smo im roditelji i uvijek ćemo to biti. No, iako ih više ne njegujemo i ne čuvamo fizički, i dalje smo zabrinuti za njihovu dobrobit. Ako smo u Kristu i mi i naša djeca, tada smo također braća i sestre u Kristu. Odnosimo se prema njima kao i prema drugim prijateljima u Gospodinu. Što je najvažnije, molimo za njih. Ohrabrujemo ih u hodu s Bogom, pružajući savjete kad nas zatraže. Nudimo pomoć ako je potrebna i prihvaćamo njihovu odluku da je prime ili odbiju. Konačno, poštujemo njihovu privatnost kao i bilo koje druge odrasle osobe. Kad roditelji konačno puste odraslu djecu, često uspostave jači, dublji i ispunjeniji odnos nego što su ikada mogli zamisliti.
English
Roditelj sam; kako mogu pustiti svoju odraslu djecu?
