Pitanje
Što kaže Biblija o papi / papinstvu?
Odgovor
Učenje Rimokatoličke crkve o Papi (»papa« znači »otac«) uključuje i temelji se na sljedećim rimokatoličkim učenjima:
1) Krist je Petra učinio vođom apostolâ i crkve (Matej 16,18-19). Kada je Petru dao »ključeve kraljevstva«, Krist ga nije učinio samo vođom, nego i nezabludivim kada izvršava svoju dužnost ili govori u njegovo ime kao Kristov predstavnik na zemlji (kada govori s prijestolja autoriteta ili »ex cathedra«). Ova sposobnost da izvršava dužnost prema crkvi na nezabludiv način kada govori »ex cathedra« prešla je na Petrove nasljednike, čime je Crkva dobila nezabludivo vodstvo na zemlji. Svrha papinstva je da Crkvu vodi nepogrešivo.
2) Petar je kasnije postao prvi rimski biskup. Kao rimski biskup, izvršavao je vlast nad svim drugim biskupima i crkvama. Učenje da je rimski biskup iznad svih drugih biskupa po autoritetu naziva se »primatom« rimskoga biskupa.
3) Petar je svoj apostolski autoritet prenio na sljedećeg rimskog biskupa, kao što su drugi apostoli prenijeli svoj apostolski autoritet na biskupe koje su oni rukopoložili. Ti novi biskupi su, po redu, prenosili taj apostolski autoritet na one biskupe koje su oni kasnije rukopoložili, i tako dalje. To »prenošenje apostolskog autoriteta« naziva se »apostolskim naslijeđem«.
4) Na temelju rimokatoličke tvrdnje o neprekinutom lancu rimskih biskupa, oni uče da je Rimokatolička crkva jedina prava crkva, te da su se sve crkve koje ne prihvaćaju primat Pape odvojile od nje, izvorne i jedine prave crkve.
Nakon što smo ukratko naveli neka učenja Rimokatoličke crkve o papinstvu, pitanje je jesu li ta učenja u skladu sa Svetim pismom. Rimokatolička crkva smatra kako su Papinstvo i nezabludiv učiteljski autoritet »majke Crkve« nužni za vodstvo Crkve, te koriste taj razlog kao logični argument da ih je Bog priskrbio. Međutim, istražujući Sveto pismo, dolazimo do sljedećih zaključaka:
1) Premda je Petar bio središnja ličnost u ranome naviještanju evanđelja (što je dio značenja Mateja 16,18-19), kada ga uzmemo u njegovu kontekstu, Pismo nigdje ne uči da Petar ima autoritet nad drugim apostolima ili nad Crkvom (vidi Djela 15,1-23; Galaćanima 2,1-14; 1. Petrova 5,1-5). Isto tako, ono nigdje ne uči da rimski biskup treba imati primat nad Crkvom. Zapravo, postoji samo jedan odlomak u Svetom pismu, nalazimo ga u 1. Petrovoj 5,13, koji kaže da Petar piše iz »Babilona«, a to ime ponekad se odnosilo na Rim. Učenje Rimokatoličke crkve o primatu rimskoga biskupa prvenstveno se temelji na ovome odlomku i na povijesnom usponu utjecaja rimskoga biskupa (zbog podrške Konstantina i rimskih careva koji su ga naslijedili). Međutim, Sveto pismo pokazuje da je Petar svoj autoritet dijelio s drugim apostolima (Efežanima 2,19-20), te da su njemu pripisan autoritet »vezanja i razrješivanja« s njime dijelile mjesne crkve, a ne samo njihovi vođe (vidi Matej 18,15-19; 1. Korinćanima 5,1-13; 2. Korinćanima 13,10; Titu 2,15; 3,10-11).
2) Sveto pismo nigdje ne kaže da se autoritet apostola trebao prenositi na one koje su oni rukopoložili (apostolsko naslijeđe) kako bi se crkva sačuvala od pogreške. Apostolsko naslijeđe je »učitano u« one stihove koje Rimokatolička crkva koristi kako bi poduprla tu doktrinu (2. Timoteju 2,2; 4,2-5; Titu 1,5; 2,1; 2,15; 1. Timoteju 5,19-22). S druge strane, Sveto pismo ZBILJA uči da će lažni nauci nastati čak i među vođama crkve, te da kršćani trebaju uspoređivati učenja tih kasnijih crkvenih vođa s Pismom, za koje Biblija jedino kaže da je nezabludivo. Biblija ne uči da su apostoli bili nezabludivi, osim njihovih spisa koji su uvršteni u Sveto pismo. U svome govoru vođama crkve iz velikoga grada Efeza, Pavao im napominje da će doći lažni učitelji, a kako bi se oni suprotstavili tim lažnim naukama on ih NE preporučje »apostolima i onima koji nastavljaju njihov autoritet«, nego »Bogu i riječi – njegovoj milosti...« (Djela 20,28-32).
Ponovno, Biblija uči da se Sveto pismo treba koristiti kao mjerilo pomoću kojega možemo razaznati istinu od laži. U Galaćanima 1,8-9 Pavao ne kaže da je za razlikovanje istine od laži važno TKO naučava već je važno ŠTO se naučava. Dok Rimokatolička crkva nastavlja izricati prokletstvo na pakao, »anatemu«, onima koji odbacuju Papinu vlast, Sveto pismo to prokletstvo baca na one koji naviještaju neko drugo evanđelje (Galaćanima 1,8-9).
3) Dok Rimokatolička crkva smatra kako je apostolsko naslijeđe logična potreba kako bi Bog mogao nepogrešivo voditi Crkvu, Sveto pismo kaže da se Bog za svoju crkvu pobrinuo kroz:
(a) Nezabludivo Sveto pismo, (Djela 20,32; 2. Timoteju 3,15-17; Matej 5,18; Ivan 10,35; Djela 17,10-12; Izaija 8,20; 40,8 itd.) Bilješka: Petar o Pavlovim spisima kaže da spadaju u istu kategoriju s drugim Pismima (2. Petrova 3,16),
(b) Kristovo neprekinuto velikosvećenstvo na Nebu (Hebrejima 7,22-28),
(c) Duha Svetoga koji je uveo apostole u istinu nakon Kristove smrti (Ivan 16,12-14), koji vjernicima daje darove za djelo službe, uključujući učenje (Rimljanima 12,3-8; Efežanima 4,11-16), te koji koristi pisanu Riječ kao svoje glavno sredstvo (Hebrejima 4,12; Efežanima 6,17).
Premda je (prema ljudskome mjerilu) bilo i dobrih i moralnih ljudi koji su služili kao Pape Rimokatoličke crkve, uključujući Papu Ivana Pavla II. i Papu Benedikta XVI., učenje Rimokatoličke crkve o službi Pape treba se odbaciti zato što nije »u skladu« s učenjem izvorne crkve, koja je povezana s nama u Novom zavjetu. Ova usporedba učenja bilo koje crkve iznimno je važna, kako ne bismo previdjeli učenje Novoga zavjeta o evanđelju, jer time ne bismo samo mi sami propustili vječni život na nebu, nego bismo nesvjesno i druge odveli stranputicom (Galaćanima 1,8-9).
English
Što kaže Biblija o papi / papinstvu?
