Pitanje
Što je Pascalova oklada?
Odgovor
Pascalova oklada nazvana je po francuskom filozofu iz 17. stoljeća i matematičaru Blaiseu Pascalu. Jedno od najpoznatijih Pascalovih djela je Pensées („Misli"), koje je objavljeno posthumno 1670. Upravo u ovom djelu pronalazimo ono što je poznato kao Pascalova oklada.
Prema Pascalu suština oklade je da se ne može spoznati postojanje Boga samo razumom, tako da je mudro proživjeti svoj život kao da Bog postoji jer takav život ima sve za dobiti, a ništa za izgubiti. Ako živimo kao da Bog postoji, a On doista postoji, stekli smo nebo. Ako On ne postoji, ništa nismo izgubili. Ako, s druge strane, živimo kao da Bog ne postoji, a On stvarno postoji, zadobili smo pakao i kaznu, a izgubili nebo i blaženstvo. Ako se važu opcije, očito je racionalni izbor življenja kao da Bog postoji bolji od mogućih izbora. Pascal je čak sugerirao da neki u to vrijeme možda nemaju sposobnost vjerovanja u Boga. U takvom slučaju treba živjeti kao da svejedno imaju vjeru. Možda život kao da čovjek ima vjeru može dovesti do toga da zapravo dođe do vjere.
Međutim, tijekom godina pojavile su se kritike iz raznih pravaca. Na primjer, postoji argument iz nedosljednih otkrivenja. Ovaj argument kritizira Pascalovu okladu na temelju toga što nema razloga ograničiti izbore na kršćanskog Boga. Budući da je tijekom ljudske povijesti bilo mnogo religija, može postojati mnogo potencijalnih bogova. Druga kritika dolazi iz ateističkih krugova. Richard Dawkins postulirao je mogućnost boga koji bi mogao nagraditi iskrenu nevjeru i kazniti slijepu ili lažnu vjeru.
Bilo kako bilo, ono što bi nas trebalo zanimati jest može li se Pascalova oklada pomiriti s Pismom. Oklada podbacuje po brojnim točkama. Prvo i najvažnije, ne uzima u obzir argument apostola Pavla u Rimljanima 1 da je poznavanje Boga očito svima i stoga smo bez izgovora (Rimljanima 1,19-20). Sam razum nas može dovesti do spoznaje da Bog postoji. To bi bilo nepotpuno znanje o Bogu, ali ipak je znanje o Bogu. Nadalje, poznavanje Boga dovoljno je da nas sve izbavi bez izgovora pred Božjim sudom. Svi smo pod Božjim gnjevom zbog potiskivanja Božje istine u nepravednosti.
Drugo, ne spominje se cijena koja je uključena u slijeđenje Isusa. U Lukinu evanđelju, Isus nas dva puta upozorava da izračunamo troškove postajanja Njegovim učenikom (Luka 9,57-62; 14,25-33). Postoji cijena slijeđenja Isusa i nije ju lako platiti. Isus je rekao svojim učenicima da će morati izgubiti živote da bi se spasili (Matej 10,39). Slijeđenje Isusa sa sobom nosi mržnju svijeta (Ivan 15,19). Pascalova oklada ne spominje ništa od toga. Kao takva svodi vjeru u Krista na puku lakovjernost.
Treće, u potpunosti pogrešno prikazuje izopačenost ljudske prirode. Prirodnog čovjeka – onoga koji nije nanovo rođen Duhom Svetim (Ivan 3,3) – ne može se uvjeriti u spasonosnu vjeru u Isusa Krista analizom troškova i koristi, kao što je Pascalova oklada. Vjera je rezultat nanovorođenja i to je božansko djelo Duha Svetoga. To ne znači da se ne može pristati na činjenice evanđelja ili čak biti izvana poslušan Božjem zakonu. Jedna od točaka iz Isusove prispodobe o tlu (Matej 13) jest da će lažna obraćenja biti životna činjenica sve do trenutka kada se Krist vrati. Međutim, znak istinske spasonosne vjere je plod kojeg daje (Matej 7,16-20). Pavao iznosi argument da prirodni čovjek ne može razumjeti ono što se tiče Boga (1. Korinćanima 2,14). Zašto? Jer se to duhovno raspoznaje. Pascalova oklada ne spominje nužno preliminarno djelo Duha koje dovodi do saznanja o spasonosnoj vjeri.
Četvrto, i konačno, kao apologetski/evangelički alat (kakav je trebao biti po okladi), usredotočuje se na izglede rizika/nagrade, što nije u skladu s pravim odnosom spasonosne vjere u Krista. Isus je postavio poslušnost Njegovim zapovijedima kao dokaz ljubavi prema Kristu (Ivan 14,23). Prema Pascalovoj okladi, čovjek odabire vjerovati i pokoravati se Bogu na temelju primanja neba kao nagrade. To ne umanjuje činjenicu da je nebo nagrada i da je to nešto čemu se treba nadati i željeti. No ako je naša poslušnost isključivo, ili prvenstveno, motivirana željom da uđemo u nebo i izbjegnemo pakao, tada vjera i poslušnost postaju sredstvo za postizanje onoga što želimo, a ne rezultat srca koje je preporođeno u Kristu i izražava vjeru i poslušnost iz ljubavi prema Kristu.
Zaključno, Pascalova oklada, iako zanimljiv dio filozofske misli, ne bi trebala imati mjesto u kršćanskom evangeličkom i apologetskom repertoaru. Kršćani trebaju dijeliti i naviještati evanđelje Isusa Krista, koje je jedino „sila Božja na spasenje svakomu koji vjeruje" (Rimljanima 1,16).
English
Što je Pascalova oklada?
