Pitanje
Koje je porijeklo doktrine o Trojstvu?
Odgovor
Trojstvo je najjedinstveniji, najupečatljiviji, najneshvatljiviji i najstrašniji misterij kršćanstva. To je otkrivenje tko je zapravo naš Svemogući Stvoritelj – ne samo bog, već beskonačno Biće koje postoji u vječnosti kao tri jednake, beskonačne Osobe, istobitne, ali različite. Porijeklo doktrine o Trojstvu je Biblija, iako se riječ Trojstvo ne koristi u Bibliji.
Kao što se slažu svi pravovjerni kršćani, doktrina o Trojstvu drži da je Bog jedna bit, ali tri Osobe; Bog ima jednu prirodu, ali tri središta svijesti; Bog je samo jedno Što, ali tri Tko. Neki nevjernici ovo pogrešno nazivaju kontradikcijom. Umjesto toga, doktrina o Trojstvu je misterij koji je Bog otkrio u svojoj Riječi. Proturječje bi bilo tvrditi da Bog ima samo jednu narav, ali i tri naravi, ili da je On samo jedna Osoba, ali i tri Osobe.
Kršćani su od samog početka Crkve shvaćali misterij Trojstva, čak i prije nego što su počeli upotrebljavati pojam Trojstvo.
Na primjer, prvi kršćani su znali da je Sin Stvoritelj (Ivan 1,1-2), „Ja Jesam“ Starog zavjeta (Izlazak 3,14; Ivan 8,58), jednak Ocu (Ivan 14, 9), te Sudac cijele zemlje (Postanak 18,25; Ivan 5,22), kojeg treba štovati onako kako samo Bog zaslužuje (Ponovljeni zakon 6,13; Luka 4,8; Matej 14,33).
Prvi kršćani su znali da je Duh Sveti odvojena Osoba sa svojim vlastitim mislima i voljom (Ivan 16,13), koja posreduje za nas kod Boga (Rimljanima 8,27), dokazujući da je osoba koja se razlikuje od Boga Oca – budući da posredovanje zahtijeva najmanje dvije strane (nitko ne posreduje kod sebe). Nadalje, čovjeku se može oprostiti huljenje na Boga Sina, ali ne i huljenje na Boga Duha Svetoga (Matej 12,32).
Novozavjetni autori mnogo puta spominju sve tri Osobe Trojstva zajedno (npr. Rimljanima 1,4; 15,30; 2. Korinćanima 13,14; Efežanima 1,13-14; 1. Solunjanima 1,3-6). Prvi vjernici su znali da su Otac i Sin poslali treću Osobu Trojstva, Duha Svetoga – „drugog Tješitelja“ – da živi u našim srcima (Ivan 14,16-17. 26; 16,7). Rana crkva je u potpunosti prihvatila ove misterije kao otkrivenu istinu, ali bez oznake „Sveto Trojstvo“.
Stari zavjet dao je djelić uvida u Trojstvo i nijedan stih iz Svetoga pisma nije u suprotnosti s doktrinom. Na primjer, u Postanku 1,26 Bog kaže u množini: „Načinimo čovjeka na svoju sliku.“ Bog izjavljuje da je bio potpuno sam kada je sve stvarao, razapevši nebesa i rasprostrijevši zemlju „sam“ (Izaija 44,24). Ipak, Isus je bio instrument Božjeg stvaranja (Ivan 1,1-3; Kološanima 1,16), u društvu Duha Svetoga koji je lebdio nad praiskonskim vodama (Postanak 1,2). Samo nauk o Trojstvu može sve objasniti.
Tora je nagovijestila ideju o postojanju Boga u više Osoba i predvidjela Njegov dolazak u tijelu. Stari zavjet je ispunjen referencama na dolazećeg svjetskog vladara (Postanak 49,10) koji će se roditi u Betlehemu (Mihej 5,2), koji nije bio samo Božji Sin (Izaija 9,6), već i Mesija koji će biti Bog u tijelu (Izaija 7,14; Zaharija 2,8-11). Ali Židovi su tražili – i pod rimskom okupacijom očajnički su mu se nadali – trijumfalnog, pobjedničkog Mesiju, a ne poniznog, Slugu patnika (Izaija 53). Izrael nije uspio prepoznati Božjeg Sina zbog Njegove običnosti (Izaija 53,2; Matej 13,54-58; Ivan 10,33), te su ga ubili (Zaharija 12,10; Djela 2,36).
U godinama nakon smrti posljednjeg apostola, Ivana, bilo je mnogo pokušaja kršćanskih teologa da definiraju i objasne Boga crkvi. Objašnjenja duhovne stvarnosti zemaljskim bićima nikad ne uspijevaju; objašnjenja nekih učitelja bila su pomalo netočna, dok su druga potonula u herezu. Pogreške iznesene u post-apostolskim vremenima varirale su od toga da je Isus bio samo Bog i samo se činilo da je čovjek (doketizam), do toga da je stvoren, a ne vječan (adopcionizam, arijanizam i drugi), do toga da postoje tri odvojena boga u istoj obitelji (triteizam), do jednog Boga koji ima tri različite uloge u različitim vremenima (modalizam, monarhizam).
Kako niti jedna religija ne može postojati bez poznavanja koga ili što štuju njezini sljedbenici, postojala je velika potreba da se Bog definira na način s kojim bi se svi sljedbenici kršćanstva složili i potvrdili „službenu“ ili ortodoksnu doktrinu. A ako Isus nije Bog, svi bi kršćani bili heretici zbog štovanja stvorenog bića.
Crkveni otac Tertulijan (160-225. po. Kr.) prvi je primijenio izraz Trojstvo na Boga. Tertulijan koristi taj izraz u knjizi „Protiv Prakseja“, napisanom 213. godine, kako bi objasnio i obranio Trojstvo od učenja svog suvremenika Prakseja, koji je zastupao monarhijsko krivovjerje. Odatle možemo preskočiti stoljeća crkvenih rasprava, raskola i debata do Nicejskog sabora 325. godine, kada je Trojstvo konačno potvrđeno kao službena crkvena doktrina.
Završno zapažanje. Teologija je pokušaj pogrešnih ljudi da razumiju riječi Biblije, baš kao što je znanost pokušaj pogrešnih ljudi da shvate činjenice prirode. Sve činjenice prirode su istinite, baš kao što su istinite sve izvorne riječi Biblije. No ljudi su ograničeni i čine mnogo pogrešaka, kao što povijest neprestano pokazuje. Dakle, gdje postoji pogreška ili neslaganje u znanosti ili teologiji, obje discipline imaju metode ispravljanja. Povijest rane crkve otkriva da su mnogi iskreni kršćanski vjernici „pogriješili“ kada je trebalo definirati Božju prirodu (velika lekcija o potrebi za poniznošću). Ipak, kroz pažljivo proučavanje Božje Riječi, crkva je konačno uspjela artikulirati ono što Biblija jasno uči i što su znali da je istinito – Bog postoji kao vječno Trojstvo.
English
Koje je porijeklo doktrine o Trojstvu?
