Pitanje
Što su postaje križnog puta i što možemo naučiti od njih?
Odgovor
Postaje križnog puta, također poznate kao Via Dolorosa, pripovijest je o posljednjim satima u životu Isusa Krista na zemlji, koja i dalje pruža duhovno svjedočanstvo za svakog kršćanina, kao i primjenu u našim životima. Postaje križnog puta služe kao snažan podsjetnik poniznog načina na koji je Isus bio spreman odreći se svake privilegije božanstva kako bi osigurao put do spasenja kroz svoju žrtvu.
Postoji nekoliko široko prihvaćenih verzija koje opisuju te posljednje sate, od kojih je jedna verzija biblijska, dok su ostale više tradicionalni zapisi događaja u Isusovim posljednjim satima. Tradicionalna forma postaja križnog puta jest sljedeća:
1. Isusa osuđuju na smrt.
2. Isusu daju Njegov križ.
3. Isus pada prvi put.
4. Isus susreće svoju majku Mariju.
5. Šimuna Cirenca prisiljavaju da nosi križ.
6. Veronika briše krv s Isusova lica.
7. Isus pada drugi put.
8. Isus susreće jeruzalemske žene.
9. Isus pada treći put.
10. Isusu svlače Njegovu odjeću.
11. Isusa pribijaju na križ – Raspeće.
12. Isus umire na križu.
13. Isusovo tijelo skidaju s križa – Uklanjanje, odnosno Oplakivanje.
14. Isusovo tijelo polažu u grob.
Međutim, postaje križnog puta 3, 4, 6, 7 i 9 iz tradicionalne verzije nisu izričito biblijske. Kao posljedica toga, razvijen je „biblijski križni put“. Ispod su biblijski opisi 14 postaja križnog puta i životna primjena svake od njih.
1. postaja križnog puta: Isus na Maslinskoj gori (Luka 22,39-46).
Na Maslinskoj gori Isus se molio Ocu da ukloni čašu iz Njegove ruke koja je značila Njegovu smrt na križu; ova postaja je prikazala Isusovu čovječnost (Luka 22,39-46). Nije teško zamisliti koliko je jaki predosjećaj imao glede događaja s kojima se trebao suočiti. Ponekad se i u životima kršćana javljaju periodi kada moraju odlučiti između Božje volje i njihove vlastite volje, i poput Isusove odluke, ta odluka prikazuje razinu predanosti i poslušnosti Bogu, kao i pravo stanje srca. Iako je Isus bio svjestan sudbine s kojom se trebao suočiti kada je na Maslinskoj gori molio Boga da izmijeni događaje, Njegova molitva je bila da bude Očeva volja bez obzira što ga čeka u budućnosti. Čak i kada mu je život izmicao dok je bio pribijen na križ, Isus nas je još uvijek učio koliko je važna poslušnost Božjoj Riječi i koliko je važno vjerovati mu u svakoj situaciji.
2. postaja križnog puta: Judina izdaja Isusa i uhićenje (Luka 22,47-48).
Osim što je postao jedan od najprezrenijih likova u povijesti kada je izdao Isusa, Juda je također svakom kršćaninu postao nezaboravni podsjetnik da je postojalo vrijeme kada su padali na iskušenjima i griješili. Za kršćanina, padanje u grijeh je poput izdaje Onoga koji je dao život za nas. Koliko je veća ta izdaja kada se odlučujemo na grešno ponašanje, kada namjerno činimo suprotno našem duhovnom uvjerenju (Luka 22,47-48)? Juda je živio s Isusom i sjedio do Njegovih nogu učeći od Njega godinama. No, zbog toga što snagom Duha Svetoga njegovo srce nije bilo istinski obraćeno, otpao je kada ga je Sotona iskušao. Nama je kao vjernicima rečeno da sami sebe preispitujemo jesmo li u vjeri (2. Korinćanima 13,5).
3. postaja križnog puta: Veliko vijeće osuđuje Isusa (Luka 22,66-71).
Veliko vijeće, sačinjeno od sedamdeset svećenika i pismoznanaca i jednog velikog svećenika, zahtijevalo je od Pilata da pogubi Isusa. Ovaj događaj služi kao upozorenje svim kršćanima da budu oprezni kada sami sebe uzvisuju dok samopravedno osuđuju druge. Biblijsko znanje i visoke pozicije u ovom svijetu još uvijek su bezvrijedne u smislu ispunjavanja svete savršenosti, a ponosno razmišljanje može čak i najpobožnijeg čovjeka lako dovesti do pada. Biblija nas uči da poštujemo one koji su na vlasti, ali u konačnici Božja volja i Božja Riječ su one koje trebaju upravljati našim životima. Kršćani su primili krštenje Božjim Duhom Svetim koji ih tješi, uči i vodi u svakoj situaciji, što im dopušta da svaku odluku donose u skladu sa savršenom Božjom voljom, suštinski negirajući potrebu pojedinca za religijskim vladarima poput Velikog vijeća. Povjerenje koje su Židovi imali prema vrhovnom religijskom autoritetu Velikog vijeća dovelo je do iskvarenosti među mnogim svećenicima i pismoznancima Velikog vijeća, a kada je Isus počeo poučavati nauk koji je potkopavao njihov autoritet, urotili su se protiv Njega, te konačno od rimskih vlasti zahtijevali Njegovo raspeće (Luka 22,66-71).
4. postaja križnog puta: Petar niječe Isusa (Luka 22,54-62).
Kada su Isusa uhitili, brojni ljudi koji su bili nazočni u tim trenucima optužili su Petra da je jedan od Isusovih sljedbenika (Luka 22,54-62). Kao što je Isus ranije predvidio, Petar je tri puta zanijekao da poznaje Isusa. Petar je bio Isusov ljubljeni i pouzdani učenik koji je mnogim čudima svjedočio iz prve ruke, a čak je i hodao po vodi s Isusom (Matej 14,29-31). Unatoč tome, Petar je pokazao slabost čovjeka kada je zanijekao Isusa iz straha da isto ne bude uhićen. Kršćani se diljem svijeta i dan danas suočavaju s progonom i poniženjima od strane nevjernika u društvu, i trpe od verbalnog zlostavljanja do premlaćivanja i smrti. Ljudi bi mogli samopravedno osuđivati Petra za njegovo nijekanje Isusa i njegov strah od toga što su mu Rimljani mogli učiniti da su saznali za njegov odnos s Isusom, no koliko kršćana koji vjeruju u Bibliju može reći da nikada nisu šutjeli o svojoj vjeri kada su se suočili s javnom ili privatnom vrstom diskriminacije? Takva šutnja pokazuje ljudsku slabost. Petrova vjera je bila nesavršena vjera, prije svega jer još uvijek u to vrijeme nije bilo Duha Svetoga. Nakon dolaska Duha na Pedesetnicu da bi živio u srcima vjernika (Djela 2), Petar je postao hrabri lav vjere, koji više nikad nije bio u strahu da proglasi Isusa svojim Gospodinom.
5. postaja križnog puta: Poncije Pilat osuđuje Isusa (Luka 23,13-25).
Po današnjim zakonskim standardima, malo je vjerojatno da bi Isus bio osuđen na bilo kojem sudu, pogotovo jer ni jedan pravi dokaz protiv Njega nije bio iznesen. Poncije Pilat nije mogao naći nikakvu krivicu u svemu što je Isus činio te ga je htio osloboditi (Luka 23,13-24), no Veliko vijeće je zahtijevalo od Pilata da naredi Njegovo smaknuće. Veliko vijeće, koje je vladalo u skladu sa strogim Mojsijevim zakonom i tradicijom, smatralo je Isusa najvećom prijetnjom njihovom vladajućem autoritetu nad Židovima. Isus je učio ljude da spasenje dolazi od Božje milosti, a ne od držanja mnogih propisa koje je uspostavilo Veliko vijeće, a osim što je takvo učenje ugrozilo autoritet religijskih vođa, također je predstavljalo ozbiljnu prijetnju njihovim prihodima. Poruka spasenja koja je rezultat Božje snage i odluke, a ne naših vlastitih napora, čak ni danas nije popularna. Ljudska bića u svojoj paloj prirodi stalno nastoje zadobiti svoje vlastito spasenje ili barem djelomično u tome sudjelovati, kako bismo mogli polagati pravo na barem jedan dio slave. No, spasenje dolazi od Gospodina, koji svoju slavu ne dijeli ni s kime (Izaija 42,8).
6. postaja križnog puta: Isusa bičuju i stavljaju mu krunu od trnja (Luka 22,63-65).
Ovaj odlomak govori o duhovnom iscjeljenju, odnosno iscjeljenju od grijeha. Oproštenje grijeha i obnova po Božjoj milosti često su predstavljeni kao djelo iscjeljenja. Više od petsto godina prije nego što je Marija rodila Isusa, Izaija je prorekao da će Isus biti ranjen zbog naših prijestupa i satrt zbog naših bezakonja, te da ćemo njegovim ranama biti iscijeljeni (Izaija 53,3-6).
7. postaja križnog puta: Isus uzima svoj križ (Marko 15,20).
Kada je Isus uzeo svoj križ, nosio je više od drveta. Ono što mnogi promatrači toga dana nisu znali jest da je Isus nosio grijehe čovječanstva, suočavajući se s kaznom koju ti grijesi zaslužuju, a koju će uskoro pretrpjeti za dobrobit čovječanstva. U Mateju 16,24, Isus nas opominje: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.“ Također nam otkriva da to nije opcija: „Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan“ (Matej 10,38). Uzeti naš križ koji je instrument smrti znači umrijeti sebi kako bismo u službi i poslušnosti Kristu živjeli kao potpuno nova stvorenja (2. Korinćanima 5,17). To znači prepustiti Bogu našu volju, našu naklonost, naše ambicije i naše želje. Traženje vlastite sreće ne smije biti naš krajnji cilj, nego trebamo biti spremni odreći se svega, pa čak i ako je potrebno položiti svoj život.
8. postaja križnog puta: Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi Njegov križ (Luka 23,26).
Šimuna Cirenca se može smatrati žrtvom okolnosti. Najvjerojatnije je došao u Jeruzalem na proslavu blagdana Pashe i vjerojatno je malo znao o procesu koji se odvijao. Znamo vrlo malo o Šimunu Cirencu budući da ga Biblija ne spominje nakon što je pomogao nositi križ na koji će Isus biti pribijen (Luka 23,26). Kad su mu rimski vojnici naredili da pomogne, Šimun se nije opirao, najvjerojatnije iz straha za svoj vlastiti život u svjetlu trenutne situacije. Za razliku od Isusa, koji je svoj križ nosio dobrovoljno, Šimuna Cirenca su primorali, odnosno prisilili da ga nosi. Kao kršćani, trebamo se dobrovoljno pridružiti Isusu u Njegovim patnjama, kao što nas Pavao opominje: „Ne stidi se stoga svjedočanstva za Gospodina našega, ni mene, sužnja njegova. Nego zlopati se zajedno sa mnom za evanđelje, po snazi Boga“ (2. Timoteju 1,8).
9. postaja križnog puta: Isus susreće jeruzalemske žene (Luka 23,27-31).
Kada se Isus na svom putu do raspeća susreo sa ženama koje su naricale, kao i s nekim Njegovim učenicima, upozorio ih je da ne trebaju plakati za Njim, već da trebaju biti zabrinuti za sebe i živote njihove djece s obzirom na porast zla u Jeruzalemu (Luka 23,27-31). Čak i dok je trpio ogromnu bol i osobno poniženje, Isusova zabrinutost nije bila za Njega samoga, već za živote i duše onih koji se zbog grijeha u njihovim životima suočavaju s opasnošću vječnoga prokletstva. I za kršćane danas vrijedi isto upozorenje da trebamo paziti da zabrinutost za ovaj svijet ne postane važnija od naše odanosti i poslušnosti Bogu. Isus je rekao: „Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta“ (Ivan 18,36), a kao građani neba, naš pogled i pažnja trebaju biti uprti u tom smjeru.
10. postaja križnog puta: Isus razapet (Luka 23,33-47).
Više od dvije tisuće godina nakon ovog događaja, teško je zamisliti užas trenutka u kojem su oni najbliži Isusu bili prisiljeni bespomoćno stajati dok su zabijali klinove kroz Njegove ruke i noge u gredu, na kojoj će u svom ljudskom obliku uzeti svoj posljednji udah (Luka 23,44-46). Njegovi voljeni i njegovi učenici nisu u potpunosti razumjeli značenje onoga što se u tom trenutku odvijalo. Još uvijek nisu bili u stanju razumjeti da je ovo zlo ljudsko djelo bilo rezultat božanske svrhe i planiranja spasenja svih onih koji će vjerovati u Krista. Za nas danas, „kako li ćemo mi umaći ako zanemarimo toliko spasenje?“ (Hebrejima 2,3). „I nema ni u kome drugom spasenja. Nema uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti“ (Djela 4,12).
11. postaja križnog puta: Isus obećava svoje kraljevstvo razbojniku koji mu je povjerovao (Luka 23,43).
Moguće je da je lopov koji je razapet pokraj Isusa bio u stanju shvatiti koncept da se za Isusa život ne završava, već da On prelazi iz fizičkog svijeta i ulazi u vječno obećanje iz kojeg je došao kako bi se postarao za čovječanstvo. Lopov će postati jedan od prvih koji će ući u raj milošću po vjeri u Isusa Krista (Efežanima 2,8-9). Isus je rekao razbojniku da će tog dana biti s Njim u raju, budući da je prihvatio i povjerovao u Sina Božjega. Očito, ovo je primjer da je osoba spašena milošću po vjeri, a ne po djelima, kao što su oni koji su proganjali i osuđivali Isusa željeli da ljudi vjeruju.
12. postaja križnog puta: Isus sa križa govori majci i učenicima (Luka 23,48-49).
U trenutku umiranja, Isus je još uvijek potrebe drugih stavljao ispred svojih vlastitih kada je brigu o svojoj majci nesebično predao svom ljubljenom učeniku Ivanu (Ivan 19,27). Cijeli Njegov život, uključujući Njegovu smrt, kroz primjere nas uči da potrebe drugih trebamo stavljati ispred naših vlastitih, sve podvrgavajući savršenoj Božjoj volji. Spremnost da budemo poslušni Njegovoj Riječi i da pokazujemo djela kojima se usred nevolja odano žrtvujemo za druge definiraju osobine istinskog kršćanskog života.
13. postaja križnog puta: Isus umire na križu (Luka 23,44-46).
U trenutku Isusove smrti, zavjesa u hramu, koja je razdvajala ljude od Svetinje nad svetinjama, razderala se od vrha do dna. To je bilo zastrašujuće za sve Židove koji su svjedočili tom događaju, a koji nisu shvatili da je to značilo kraj Starog saveza i početak Novog saveza. Čovjek više nije morao zbog grijeha trpjeti odvojenost od Boga, već nam je sada omogućeno da smjelo priđemo prijestolju milosti kroz molitvu za oproštenje grijeha. Isusov život i žrtvena smrt uklonili su barijeru grijeha, te omogućili čovjeku da milošću zadobije spasenje.
14. postaja križnog puta: Isusa polažu u grob (Luka 23,50-54).
Nakon što je Isus umro i bio skinut s križa, čovjek po imenu Josip, iz judejskog grada Arimateje, položio ga je u grob (Luka 23,50-54). Josip je također bio član Velikog vijeća, ali se protivio Isusovom suđenju i raspeću. Josip je potajno vjerovao da je Isus Mesija kako govori Sveto pismo. Ali se bojao posljedica kad bi svoju vjeru javno obznanio (Ivan 19,38). Nakon što je Isus umro, Josip je potajno otišao Pilatu i zatražio Isusovo tijelo kako bi mu osigurao dostojan pogreb.
Osim što je Isusova velika žrtva postala pomirenje za grijehe čovjeka, također je postala pobjeda koja je porazila i nadvladala smrt, a koja bi inače bila neizbježna sudbina svih ljudi koji su rođeni pod prokletstvom grijeha. Grijeh nosi svoju vlastitu neizbježnu kaznu, a ta kazna je smrt. Naš Stvoritelj je pravedan i pošten, te zahtijeva da kazna za grijeh mora biti plaćena. Budući da je Bog pun ljubavi i milosti, isto kao što je i pravedan, poslao je svoga jedinorođenoga Sina da plati kaznu za naše grijehe, znajući da smo inače osuđeni za cijelu vječnost (Ivan 3,16). Isusove riječi su uvelike pokazale Božju ljubav i milost dok je visio i umirao na križu i molio Boga da oprosti onima koji su ga ubijali u svojem neznanju (Luka 23,34). Lako je pretpostaviti da je razlog nespremnosti čovjeka da se u potpunosti preda poslušnosti Božjoj Riječi i zakonu nedostatak znanja i mudrosti. Ironija takve pretpostavke jest u tome da kob koju je Isus podnio na križu postaje duhovna kob za one koji nisu u stanju prevladati isto neznanje koje prati i danas većinu čovječanstva. Grešan čovjek koji odbija prihvatiti dar spasenja koji je Isus omogućio svojom žrtvom svakako je rezultat neznanja iz pobune i grijeha koji razdvaja čovjeka od Božje mudrosti.
English
Što su postaje križnog puta i što možemo naučiti od njih?
