Pitanje
Što su oprosti / indulgencije i potpuni oprosti, te je li ta predodžba u skladu s Biblijom?
Odgovor
Prema Katekizmu Katoličke crkve, oprost je »otpuštenje pred Bogom vremenite kazne za grijehe kojih je krivica već izbrisana; to otpuštenje vjernik, pravo raspoložen i uz određene uvjete, dobiva posredovanjem Crkve koja, kao poslužiteljica otkupljenja, svojom vlašću dijeli i primjenjuje blago zasluga Krista i svetaca. Oprost je djelomičan ili potpun, već prema tome da li od vremenite kazne za grijeh oslobađa djelomično ili potpuno« (1471).
Naredne definicije također su jako važne za razumijevanje ovoga pitanja: Vječna kazna: »Kazna za nepokajani smrtni grijeh, koja grješnika odvaja od Boga na cijelu vječnost; osuda nepokajanoga grješnika na pakao.« Vremenita kazna: »Očišćenje nezdrave privrženosti uz stvorenje, što je posljedica grijeha koja traje čak i nakon smrti. Moramo je čistiti bilo tijekom zemaljskoga života kroz molitvu i obraćenje koje dolazi od srdačnog milosrđa bilo poslije smrti u stanju zvanom čistilištem.« Čistilište: »Stanje konačnog očišćenja nakon smrti i prije ulaska u nebo za one koji su umrli u prijateljstvu s Bogom, ali su samo nesavršeno očišćeni; posljednje čišćenje ljudskih nesavršenosti prije ulaska u radosti Neba.«
Rimokatolička crkva uči da grijeh ima dvostruke posljedice. Za člana Katoličke crkve, vršenje [smrtnoga] grijeha uzrokuje »vječnu kaznu« – uključujući vječno odvojenje od Boga i patnju u paklu. (Katolička crkva također uči da pod uobičajenim okolnostima oni koji se nisu krstili u Rimokatoličkoj crkvi ili u drugoj crkvi koja uči nanovorođenje krštenjem također su osuđeni na pakao zato što mrlja izvornoga grijeha ostaje na njihovim dušama.) Za razliku od toga, laki [oprostivi] grijeh ne uzrokuje »vječnu kaznu« ali zato ima »vremenitu kaznu«. Rimokatolička učenja ponekad te »vremenite kazne« koje daje Bog naziva sredstvom pročišćavanja svoje djece (bilo u ovome životu bilo u Čistilištu). Međutim, Rimokatolička crkva također smatra kako laki grijesi stvaraju dug prema Božjoj pravdi koji se mora okajati na način koji se razlikuje od Kristova okajanja za vječnu kaznu. Rimokatolička crkva uči da zbog jedinstva Kristova Tijela (Zajedništva svetih; uključujući žive vjernike, vjernike na Nebu, rimokatoličke svece na Nebu, Krista, Mariju i nesavršene vjernike u Čistilištu), moguće je primijeniti zasluge stvorene dobrim djelima, molitvama, milostinjom, patnjom itd. jednoga ili više ovih članova Tijela na vremeniti dug drugoga. Rimokatolička crkva uči da se udružene zasluge Krista, svetaca i pobožnih vjernika spremaju na mjestu koje se naziva Riznicom zasluga (ponekad se naziva i Riznicom zadovoljštine, Riznicom Crkve ili Thesaurus Ecclesiae). Isto tako, kroz apostolsko naslijeđe od Petra, jedino Rimokatolička crkva ima vlast povući zasluge iz te riznice i podijeliti ih vjernicima u ovome životu ili u Čistilištu kako bi okajala za njihove neke ili sve lake grijehe. To čini kroz davanje oprosta ili indulgencija.
Ponovno, oprosti se odnose samo na vremenitu, a ne i na vječnu kaznu i može ih dijeliti samo vođa Rimokatoličke crkve nekome tko je u Čistilištu ili još uvijek živi a čija je duša u stanju posvetne milosti (tj. on/ona bi išla u Čistilište a ne u pakao kada bi umro/la u tome trenutku). Indulgencija se može dobiti kroz učinjeno dobro djelo, Misu u nečije ime, molitvu, uzdržavanje, davanje milostinje siromašnima ili kroz neko drugo zaslužno djelo u skladu sa zahtjevima koje je postavio Papa ili biskup koji ima jurisdikciju nad tim pojedincem. Vođenje Mise u nečije ime smatra se jednim od najučinkovitijih sredstava umanjivanja vremenite kazne za tu osobu u Čistilištu. Djelomični oprost umanjit će vremenitu kaznu koju osoba ima. Potpuni oprost uklonit će sve vremenite kazne.
Je li pojam oprosta u skladu s Biblijom?
Rimokatolička crkva razne svoje doktrine uzima iz Predaje a ne iz Pisma. Budući da ona smatra kako je njezina Predaja u suglasnosti s Pismom te jednakoga autoriteta kao Pismo, to njima ne predstavlja nikakav problem. Međutim, većini drugih kršćanskih skupina, Biblija je jedini izvor autoriteta i više je nego dovoljna da kršćanima pruži sve što trebaju znati kako bi poznavali i služili Kristu onako kako Bog to želi (2. Timoteju 3,15-17; Djela 20,32). Međutim, s razloga što Rimokatolička crkva kaže da njezine doktrine ne protuslove Svetom pismu i prihvaća Pismo kao dio svoga autoriteta, prikladno je da se obje skupine zapitaju: »Jesu li oprosti u skladu s Biblijom?«
Proučavanje biblijskih odlomaka koje Rimokatolička crkva koristi kako bi potvrdila doktrine kao što su vremenita kazna, zastupničko okajanje drugih vjernika i svetaca i Čistilište, pokazuju kako se katolici više oslanjaju na Predaju i idu dalje od Svetoga pisma. Druge doktrine, kao što su riznica zasluga, »čista i neizmjerljiva zasluga Marijina« i »preobilna zasluga svetaca«, te postojanje oprosta pojmovi su koji su u potpunosti strani Svetome pismu! Je li nauk o oproštajnicama u skladu sa Svetim pismom? Dosljedno i kontekstualno tumačenje Svetoga pisma neće podržati ni učenje o oprostu ni doktrine koje su na njemu izgrađene.
Oprosti i Čistilište
Rimokatolička crkva navodi nekoliko biblijskih odlomaka kako bi dokazala Čistilište. Uz odlomak iz apokrifne knjige 2. Makabejcima, kao biblijski dokazi navode se i 1. Korinćanima 3,10-15, Matej 5,26 i Matej 12,32. Matej 5,26 dio je usporedbe po pitanju oproštenja. Matej 12,32 oslovljava pitanje (hule na Duha Svetoga). Ni jedan odlomak ne govori niti iznosi jasno učenje o tome što se događa nakon smrti. Prema jednome od načela hermeneutike (nauke o tome kako ispravno tumačiti Sveto pismo) »nejasne« odlomke koji se tek dodiruju nekog pitanja treba tumačiti uz pomoć onih odlomaka koji se usredotočuju na to pitanje ili su jasni po tom pitanju. Tumačiti te stihove kao da uče da postoji mjesto daljnjeg okajanja i pročišćenja u Čistilištu nakon smrti prkosi mnogim jasnim izjavama u Bibliji iz kojih je jasno da postoje samo dva mjesta na kojima čovjek može završiti nakon smrti; čovjek može okončati s Gospodinom na Nebu (2. Korinćanima 5,8; Filipljanima 1,21-23; 1. Solunjanima 4,13-18) ili može biti mučen u Paklu (Luka 16,23-24; Otkrivenje 20,10-15). Biblija ne kaže da nakon smrti dolazi »daljnje očišćenje« Umjesto toga, kaže: »I kao što je ljudima određeno samo jedanput umrijeti – potom dolazi sud« (Hebrejima 9,28). Vidi članak na GotQuestions.org o tome Što Biblija kaže o Čistilištu? za daljnju raspravu o tome.
Oprosti i pokora
Katolici govore o »vršenju pokore« za svoje grijehe. Na kraju ispovijedi svećeniku, ispovjedniku se zadaje da učini neke stvari (kao što je moljenje određenih molitvi) koje čine dio »vršenja pokore«. Dio svrhe za ovu pokoru jest vraćanje čovjekove sklonosti od grijeha natrag ka Bogu. Međutim, druga svrha koja se opetovano spominje u katoličkoj literaturi tiče se plaćanja ili okajavanja grijeha. To nije isto što i nadoknada onima koji su povrijeđeni grijehom, nego uključuje plaćanje vremenite kazne kako bi se zadovoljila Božja pravda. Ova potonja svrha blisko je vezana uz ideju oprosta i Pismo ju ne spominje. Biblija zbilja govori o pokajanju, opisujući ga kao »promjenu uma o svome grijehu što ima za posljedicu promjenu ponašanja«. Služba i učenje Ivana Krstitelja sažeta je u Luki 3,3-18. Onima koje je krstio (njihovo krštenje bilo je znak njihova pokajanja) govorio je da svojim djelima pokažu da je njihovo pokajanje stvarno. Međutim, nikada nije iznio poruku »Morate platiti ili okajati svoje grijehe vršenjem dobrih djela ili suzdržavanjem od stvari«, kao ni ičim drugim. Pozivom na dobra djela, Ivan je u suštini govorio: »Pokažite mi svojim djelima da je vaše pokajanje iskreno« (usp. Jakovljeva 2,18). Ponovno, ideja »vršenja pokore« kao okajanja za naše grijehe ili plaćanje vremenita duga Božjoj pravdi nikada se ne spominje u Pismu!
Oprosti i Riznica zasluga
Doktrina o 'Riznici Crkve' po prvi put je službeno izrazio godine 1343. Papa Klement VI. On je rekao kako ova riznica ne sadrži samo zasluge Kristova pomirenja, nego i »zasluge (=okajanja) Marije, Majke Božje, i svih izabranih, od najvećega do najmanjeg među pravednicima, te doprinose povećanju riznice iz koje Crkva crpi kako bi osigurala oprost vremenite kazne«.
Biblija nikada ne govori ni o čemu sličnome »Riznici zasluga«, te u njoj nigdje ne nalazimo misao da jedan vjernik može okajati grijehe drugoga. U Rimljanima 9-10, Pavao je rekao da bi, kada bi to bilo moguće, on bio voljan biti proklet, ako bi to značilo otkupljenje drugih Izraelaca. Međutim, to nije moguće zato što Pavao i drugi pisci Svetoga pisma kažu da je u pogledu vjernika pravedni Sudac bio zadovoljen kada je Isus Krist postao pomirnica (Žrtva pomirna) za naše grijehe i da pomirenje postoji jedino u Njemu (Izaija 53,6; Rimljanima 5,10-11; 2. Korinćanima 5,21; 1. Ivanova 2,2; Hebrejima 10,1-18). Nigdje ne nalazimo ni najmanji trag ideje o zastupničkom okajanju koje bi dolazilo od vjernikâ, živih ili mrtvih, u korist drugih vjernika. Rimokatolička crkva možda može razlikovati okajanje za vječnu kaznu od onoga za vremenitu kaznu ljudî, ali predodžbu prema kojoj netko osim Krista okajava nečiji grijeh i njegovu odgovarajuću kaznu ne nalazimo nigdje u Pismu. Nigdje ne nalazimo učenje o »preobilnoj zadovoljštini Svetaca« ili da su Marijine molitve i njezina dobra djela »zbilja beskrajna, neizmjerna pa čak i čista u njihovoj vrijednosti pred Bogom«. U Bibliji postoji samo neizmjerna i beskrajna vrijednost Kristova pomirenja ... i točka.
Oprosti i vremenita kazna
Katolički katekizam govori o vremenitoj kazni kao o procesu čišćenja. Međutim, na drugim mjestima u rimokatoličkom službenom nauku o njoj govori kao o duhovnom dugu koji treba okajati pojedinac koji je sagriješio ili netko drugi umjesto njega. Ponovno, Rimokatolička crkva razlikuje vječnu kaznu za »teže« grijehe i vremenitu kaznu za »lake« grijehe.
Jasno je da Rimokatolička crkva uči da vremenita kazna ima forenzičku ili »legalnu« narav, tj. da uključuje potrebu da se udovolji pravda pravednoga Suca, te da, ako se ta pravda ne zadovolji okajanjem u ovome životu, mora se okajati u Čistilištu. Upravo taj forenzički aspekt, odnosno aspekt »plaćanja kako bi se zadovoljila pravda«, nije u skladu s Biblijom. Sveto pismo zbilja uči da se čovjekovi grijesi mogu oprostiti u vječnome smislu (tako da grješnik više nije osuđen na pakao) ili čak u ovozemaljskom smislu (tako da ne snosi kaznu koju je Mojsijev zakon dosuđivao grješniku (2. Samuelova 12,13). Grijeh mijenja stvari u ovome životu i način na koji Bog postupa s nama u ovome životu. To mora biti tako zbog nekoliko razloga koje Pismo ističe:
1) Ovo je stvarni svijet u kojemu stvarna djela imaju stvarne posljedice. Ako u proljeće posadimo ječam, na jesen nećemo požeti pšenicu. Ako posijemo grijeh, u konačnici ćemo požeti nemir, poteškoće, uništenje i smrt (Galaćanima 6,7; Rimljanima 3,16; Jakovljeva 1,15).
2) Naš grijeh i Božja reakcija na naš grijeh utječu na to kako mi i drugi ljudi vidimo našega Boga. Kada ne bi postojale očigledne posljedice za naše grijehe, činilo bi nam se da Bogu grijeh ne predstavlja »veliku stvar«, i na taj način bi se obeščastio Božji sveti karakter. To je jedan od razloga zašto je Bog tražio smrt djeteta koje je David začeo u preljubu s Batšebom (2. Samuelova 12,13-14), tj. kada ne bi postojale nikakve ovozemaljske posljedice Davidova umorstva Urije i njegova preljuba, onda bi se na Boga gledalo kao na nekoga tko odobrava takva grješna djela.
3) Drugi koji »promatraju« bili bi ohrabreni da griješe. 1. Korinćanima 10,1-12 govori o tome da su sve kazne koje je Bog nametnuo Izraelcima zbog njihove nevjere, idolopoklonstva, požude itd. bile zapisane kao opomena nama, da bismo učili iz njihovih pogrešaka. U Izrekama piše da odgađanje kazne za grijeh ohrabruje druge ljude na isti (tj. ako se netko uspije »izvući«, ohrabreni smo ponoviti njihov grijeh). Prema tome, ovozemaljsku kaznu ili nameće Bog ili dopušta da se ostvare prirodne posljedice grijeha kako bi drugi izveli pouku da ne griješe.
4) Bog nas odgaja stegom za našu koristi kako bismo mogli uživati u plodovima pravednosti koje je on osmislio za nas. Kada se čovjek pouzda u Krista, Bog prestaje biti njegov Sudac i postaje mu Ocem (Ivan 1,12). Mi stojimo pred njime kao pred Sucem za naša djela koja smo učinili nakon spasenja (2. Korinćanima 5,10-11; 1. Korinćanima 3,10-15), ali sada imamo mir s Bogom (Rimljanima 5,1-10) i više nema osude (Rimljanima 8,1). Međutim, kao što privrženi otac disciplinira svoju djecu za njihovo dobro, jednako i Bog nas disciplinira za naše dobro (Hebrejima 12,3-11). Međutim, kada sagledamo opis ove nebeske discipline koji nalazimo u Hebrejima 12, uviđamo da nema nikakve primisli o kazni u smislu plaćanja ili okajavanja za zločin!
Stoga vidimo kako Bog ili nameće ovozemaljske posljedice ili dozvoljava prirodne posljedice koje su rezultat grijeha, ali ni u jednome odlomku ne piše da su te posljedice nametnute kako bi se zadovoljila njegova vremenita pravda!
U zaključku, nakon što smo razmatrali izostanak svetopisamske podrške za neke od temeljnih doktrina koje su nužne za postojanje oprosta, također moramo reći kako u Bibliji ne nalazimo ni jedan primjer, kao ni učenje, da je neki apostol ili vođa crkve udijelio »oprost« drugom vjerniku. Ni jedan! Od njezina temelja do vrha, cijela građevina doktrine o oprostima u potpunosti je nebiblijska.
Molimo se da će, kao što je apostol Pavao posvjedočio obraćenju Kristu tolikih mnogih koji su usporedili njegovo učenje sa Svetim pismom (Djela 17,10-12), tako mnogi koji čitaju ovaj sažetak i sami zaviriti u nepogrešivu i nezabludivu Božju riječ i jednostavno pitati: »Nalaze li se učenja Rimokatoličke crkve u onome što sam pročitao? 'Uklapaju' li se kako u neposredni kontekst toga pojedinog odlomka i u kontekst Novoga zavjeta kao cjeline? Nalazi li se »sustav« Rimokatoličke crkve u Novom zavjetu?« Molimo se da će se svi koji se nazivaju Kristovim Imenom vratiti jednostavnosti pouzdanja isključivo u Krista te želji da žive za njega iz zahvalnosti zbog svega što je za njih učinio (Rimljanima poglavlja 3-12).
English
Što su oprosti / indulgencije i potpuni oprosti, te je li ta predodžba u skladu s Biblijom?
