Pitanje
Što je povijest kršćanstva?
Odgovor
Povijest kršćanstva je zapravo povijest zapadne civilizacije. Kršćanstvo je imalo svekolik utjecaj na društvo u cjelini: umjetnost, jezik, politika, pravo, obiteljski život, kalendarski datum, glazba i način na koji razmišljamo obojeni su kršćanskim utjecajem već gotovo dva tisućljeća. Prema tome, važno je znati priču o crkvi.
Početak Crkve
Crkva je započela 50 dana poslije Isusova uskrsnuća (oko 35. poslije Krista). Isus je obećao da će izgraditi svoju crkvu (Mt 16:18), a s dolaskom Duha Svetoga na dan Pedesetnice (Dj 2:1-4), crkva—ekklesia (“pozvani skup/sastanak”)—službeno je započela. Tri tisuće ljudi odazvalo se Petrovoj propovijedi toga dana i izabralo slijediti Krista.
Prvi obraćenici na kršćanstvo bili su Židovi ili prozeliti judaizma, a središte crkve je bilo u Jeruzalemu. Zbog toga se kršćanstvo najprije smatralo židovskom frakcijom, sličnom farizejima, saducejima ili esenima. Međutim, ono što su apostoli propovijedali radikalno se razlikovalo od onoga što su druge židovske grupe poučavale. Isus je bio židovski Mesija (pomazani Kralj) koji je došao ispuniti Zakon (Mt 5:17) i ustanoviti novi savez koji se temelji na Njegovoj smrti (Mk 14:24). Ta poruka, s optužbom da su ubili svoga Mesiju, razbjesnila je mnoge židovske vođe, a neki su, poput Savla iz Tarza, poduzeli korake kako bi uništili “Put” (Dj 9:1-2).
Sasvim je u redu reći da kršćanstvo korijene vuče iz judaizma. Stari zavjet postavio je temelj za Novi, i nemoguće je sasvim razumjeti kršćanstvo bez aktivnog poznavanja Staroga zavjeta (vidi Matejeve knjige i poslanicu Hebrejima). Stari zavjet objašnjava neophodnost Mesije, sadrži povijest Mesijina naroda i predviđa Mesijin dolazak. Stoga, Novi zavjet govori o dolazećem Mesiji i njegovu djelu kojim nas je spasio od grijeha. U svome životu, Isus je ispunio preko 300 određenih proročanstava, time dokazujući da je on taj kojeg je Stari zavjet očekivao.
Rast prve crkve
Nedugo nakon Pedesetnice, vrata crkve otvorila su se nežidovima. Evangelizator Filip propovijedao je Samarijancima (Dj 8:5), i mnogi su povjerovali u Krista. Apostol Petar propovijedao je Kornelijevu poganskom kućanstvu (Dj 10), i oni su primili Duha Svetoga. Apostol Pavao (prijašnji progonitelj crkve) proširio je evanđelje svuda po grčko-rimskome svijetu, sve do samog Rima (Dj 28:16), a možda čak do Španjolske.
Do 70. g., godine kada je razoren Jeruzalem, većina knjiga Novoga zavjeta bila je dovršena i dostupna crkvama. U sljedećih 240 godina, kršćane je progonio Rim; ponekad nasumice, a ponekad po nalogu vlasti.
U 2. i 3. stoljeću, dok se broj članova crkve povećavao, u crkvenom vodstvu sve je prisutnija bila hijerarhija. U to su vrijeme razotkrili i pobili nekoliko hereza i dogovorili se u vezi sadržaja Novoga zavjeta. Progonstvo je postajalo sve jače.
Nastanak Rimske crkve
Godine 312., rimski car Konstantin tvrdio je da je doživio obraćenje. Oko 70 godina kasnije, tijekom vladavine Teodozija, kršćanstvo je postalo službenom religijom Rimskoga carstva. Biskupima su dana počasna mjesta u upravi, a do 400. godine, nazivi “Rimljanin” i “kršćanin” bili su gotovo sinonimi.
Poslije Konstantina, kršćani više nisu bili proganjani. S vremenom su pogani počeli biti proganjani ukoliko se ne bi “obratili” na kršćanstvo. Takva prisilna obraćenja dovela su do toga da su mnogi ušli u crkvu bez stvarne promjene. Pogani su sa sobom donijeli svoje idole i prakse na koje su bili navikli, a crkva se promijenila: jednostavnosti ranoga crkvenog štovanja dodane su ikone, raskošna arhitektura, hodočašća i štovanje svetaca. Otkprilike u isto vrijeme, neki su se kršćani povukli od Rima i odlučili živjeti kao redovnici, a krštenje djece se uvelo kao pranje istočnoga grijeha.
Tijekom sljedećih stoljeća, održani su razni crkveni sabori u pokušaju određivanja službenog nauka crkve, cenzuriranja klerskih iskorištavanja i pomirivanja zaraćenih struja. Kako je Rimsko carstvo slabilo, moć crkve je rasla i došlo je do mnogih nesuglasica između crkava na Istoku i crkava na Zapadu. Zapadna (latinska) crkva, s temeljem u Rimu, smatrala je da ima apostolski autoritet nad svim drugim crkvama. Rimski biskup čak je počeo sebe nazivati “Papom” (Ocem). To se nije svidjelo Istočnoj (grčkoj) crkvi sa sjedištem u Konstantinopolu. Teološke, političke, proceduralne i jezične podjele doprinijele su Crkvenom raskolu 1054., kada su Rimokatolička (“Sveopća”) crkva i Istočna Pravoslavna crkva izopćile jedna drugu i prekinule sve veze.
Srednji vijek
Za vrijeme Srednjega vijeka u Europi, Rimokatolička crkva i dalje je imala vlast, a pape su imale autoritet nad svim razinama života i živjeli su kao kraljevi. Korupcija i pohlepa u crkvenom vodstvu bile su sasvim normalna stvar. Od 1095. do 1204. pape su podržavale nekoliko krvavih i skupih križarskih ratova kako bi se oduprli muslimanskim napadima i oslobodili Jeruzalem.
Reformacija
Tijekom godina nekoliko je pojedinaca pokušavalo privući pozornost na teološka i politička iskorištavanja Rimske crkve, kao i na narušavanje ljudskih prava. Svi su bili ušutkani na ovaj ili onaj način. No, 1517. godine, redovnik po imenu Martin Luther ustao je protiv crkve i svi su ga čuli. S Lutherom je došla protestantska reformacija i Srednji vijek se primakao kraju.
Reformatori, uključujući Luthera, Calvina i Zwinglija, razlikovali su se u mnogim nijansama teologije, ali su dosljedno naglašavali vrhovni autoritet Biblije iznad crkvene tradicije i činjenicu da se grešnici spašavaju milošću samo po vjeri, odvojeno od bilo kakvih djela (Ef 2:8-9).
Iako se katoličanstvo vratilo na noge u Europi nakon čega je uslijedio niz ratova među protestantima i katolicima, reformacija je uspješno rastočila moć Rimokatoličke crkve i pomogla otvoriti vrata u moderno doba.
Doba misija
Od 1790. do 1900., crkva je pokazala nikad prije viđeno zanimanje za misijski rad. Kolonizacija je osvijestila potrebu za misijama, a industrijalizacija je pribavila ljude s financijskom sposobnošću da financiraju misionare. Misionari su išli svuda po svijetu propovijedajući evanđelje i posvuda su nicale crkve.
Moderna crkva
U današnje vrijeme, Rimokatolička crkva i Istočna Pravoslavna crkva popravile su svoj narušeni odnos, kao što su i katolici i luterani. Evanđeoska crkva snažno je neovisna i čvrsto ukorijenjena u reformiranoj teologiji. Crkva je također vidjela i nastanak pentekostalizma, karizmatskog pokreta, ekumenizma i raznih kultova.
Što učimo iz svoje povijesti
Ne naučimo li ništa drugo iz crkvene povijesti, trebali bismo barem prepoznati važnost dopuštanja da “riječ Kristova obilno stanuje u [vama]” (Kol 3:16). Svatko od nas odgovoran je poznavati što Sveto pismo govori i živjeti po tome. Kada crkva zaboravi što Biblija poučava i ignorira Isusovo učenje – zavlada kaos.
Danas postoji mnogo crkava, ali samo jedno evanđelje. To je “vjer[a] koja je jedanput zauvijek predana svetima” (Jd 3). Neka bismo pažljivo čuvali vjeru i prenijeli je dalje bez promjena, i Gospodin će nastaviti ispunjavati svoje obećanje da gradi crkvu.
English
Što je povijest kršćanstva?
