Pitanje
Kakva je priča Novog zavjeta?
Odgovor
Četiri stotine godina nakon što je Bog govorio proroku Malahiji, Bog je ponovno progovorio. Poruka je bila da će se proročanstvo Malahije 3,1 uskoro ispuniti, da jedan prorok treba pripremiti put Gospodinu. Mesija je bio na svom putu.
Taj se prorok zvao Ivan. Mesija je nazvan Isus, rođen od djevice po imenu Marija. Isus je odrastao kao praktični Židov. Kad je imao oko trideset godina, započeo je javno služiti Izraelu. Ivan je propovijedao dolazeće mesijansko kraljevstvo i krštavao one koji su vjerovali njegovoj poruci i pokajali se za svoje grijehe. Kada je Isus došao da se krsti, Bog je glasno govorio i Duh Sveti je vidljivo došao na Isusa prepoznajući ga kao obećanog Mesiju. Od tog vremena, Ivanova se služba umanjivala ispunivši svoju svrhu predstavljanja Krista svijetu (Matej 3).
Isus je pozvao dvanaest učenika iz različitih društvenih slojeva, osposobio ih za službu i počeo ih obučavati. Dok je Isus putovao i propovijedao, iscjeljivao je bolesne i izvodio mnoga druga čuda koja su potvrdila Njegovu poruku. Isusova rana služba imala je ogroman rast. Ogromne mase, zapanjene čudima i zadivljene Njegovim učenjem, slijedile su ga gdje god je išao (Luka 9,1; Matej 19,2).
Međutim, nisu svi bili opčinjeni Isusom. Politički i vjerski vođe židovske zajednice sablaznili su se na Isusovo učenje da njihova pravila i tradicije nisu put ka spasenju. Mnogo puta su se sukobili s Isusom, a Isus im je otvoreno govorio kao licemjerima. Farizeji su promatrali Isusova čuda, ali su ih pripisivali đavoljem djelu umjesto da proslave Boga (Matej 12,24; 15,3; Matej 23).
Gomile koje su slijedile Isusa bivale su sve rjeđe kako je postajalo očito da Isus nema nikakvu namjeru učiniti se kraljem ili zbaciti rimske tlačitelje. Ivan je uhićen i na kraju pogubljen u zatvoru. Isus se počeo više fokusirati na svojih dvanaest učenika, od kojih je većina priznala da je Sin Božji. Samo jedan nije vjerovao; ime mu je bilo Juda i počeo je aktivno tražiti način da izda Isusa vlastima (Ivan 6,66; Matej 16,16; 26,16).
U svom posljednjem putovanju u Jeruzalem, Isus je slavio Pashu sa svojim učenicima. Te je noći za vrijeme molitve Juda vodio naoružanu skupinu na Isusa. Isusa su uhitili i odvukli kroz niz lažnih suđenja. Na smrt raspećem osudio ga je rimski upravitelj, koji je ipak priznao da je Isus nevin čovjek. Isusa su razapeli. U trenutku Njegove smrti došlo je do velikog potresa. Isusovo mrtvo tijelo skinuli su s križa i žurno položili u obližnju grobnicu (Luka 22,14-23. 39-53; Marko 15,15. 25; Matej 27,51; Ivan 19,42).
Trećeg dana nakon Isusove smrti, Isusov grob je otkriven prazan, a anđeli su objavili da je uskrsnuo. Isus se potom objavio u tijelu svojim učenicima i proveo vrijeme s njima tijekom sljedećih četrdeset dana. Na kraju tog vremena, Isus je dao zapovjedi apostolima i uzašao na nebo dok su promatrali (Luka 24,6. 24; Ivan 21,1. 14; Djela 1,3-9).
Deset dana nakon Isusova uznesenja na nebo, oko 120 učenika okupilo se u Jeruzalemu moleći se i čekajući Duha Svetoga, kojeg je Isus obećao poslati. Na Dan Pedesetnice Duh je ispunio učenike dajući im sposobnost da govore jezicima koje nikada nisu učili. Petar i drugi su propovijedali na ulicama Jeruzalema, a 3.000 ljudi je povjerovalo u poruku da je Gospodin Isus umro i uskrsnuo. Oni koji su povjerovali krstili su se u Isusovo ime. Crkva je započela (Djela 2).
Jeruzalemska crkva nastavila je rasti kako su apostoli činili čuda i poučavali s velikom silom. Međutim, novi vjernici su se ubrzo suočili s progonima koje je predvodio mladi farizej po imenu Savao. Mnogi su vjernici morali napustiti Jeruzalem i kako su išli, tako su širili Isusovu radosnu vijest u drugim gradovima. Skupovi vjernika počeli su se formirati po drugim mjestima (Djela 2,43; 8,1.4).
Jedno od mjesta koje je primilo evanđelje bila je Samarija. Jeruzalemska crkva poslala je Petra i Ivana u Samariju kako bi potvrdila izvješća koja su čuli o crkvi. Kada su Petar i Ivan stigli, svjedočili su o dolasku Duha Svetoga na Samarijance na isti način kako je došao na njih. Bez sumnje, crkva se proširila u Samariju. Ubrzo nakon toga, Petar je svjedočio o dolasku Duha Svetog na rimskog centuriona i njegovo kućanstvo; tako se crkva širila i na poganski svijet (Djela 8,14-17; 10,27-48).
Jakov, jedan od dvanaest učenika, ubijen je u Jeruzalemu. Savao je imao planove da svoju mržnju prema kršćanima odnese u Damask, ali na putu mu se ukazao Isus u viziji. Bivši progonitelj crkve obratio se u gorljivog Kristovog propovjednika. Nekoliko godina kasnije, Savao/Pavao postao je učitelj u crkvi u Antiohiji. Dok je bio tamo, on i Barnaba izabrani su od Duha Svetoga da postanu prvi „strani misionari na svijetu", te otišli na Cipar i Malu Aziju. Pavao i Barnaba pretrpjeli su mnoge progone i poteškoće na svom putu, ali mnogi su ljudi bili spašeni – uključujući i mladića po imenu Timotej – te osnivane crkve (Djela 9,1-22; 12,1-2; 13–14).
U Jeruzalemu se pojavilo pitanje o prihvaćanju pogana u crkvu. Jesu li poganski kršćani (bivši pogani) jednako vrijedni kao i židovski kršćani koji su čitav život držali Zakon? Konkretnije, trebaju li se poganski vjernici obrezati da bi bili spašeni? Vijeće se sastalo u Jeruzalemu kako bi razmotrilo ovo pitanje. Petar i Pavao svjedočili su o tome kako je Bog vjernicima poganima dao Duha Svetoga bez obreda obrezanja. Vijeće je odlučilo da je spasenje milošću po vjeri i da obrezanje nije potrebno za spasenje (Djela 15,1-31).
Pavao je otišao na još jedno misionarsko putovanje, ovog puta u pratnji Sile. Pridružio im se Timotej, kao i liječnik Luka. Po vodstvu Duha Svetoga, Pavao i njegova skupina napustili su Malu Aziju i otputovali u Grčku, gdje je bilo osnovano još crkava u Filipima, Solunu, Korintu, Efezu i drugim gradovima. Poslije je Pavao otišao na treće misionarsko putovanje. Njegova je metoda djelovanja gotovo uvijek bila ista – najprije propovijedati u gradskoj sinagogi predstavljajući evanđelje Židovima u svakoj zajednici. Obično su ga odbacili u sinagogama, stoga bi prenosio poruku poganima (Djela 15,40–21,17).
Protivno upozorenjima prijatelja, Pavao je otišao u Jeruzalem. Tamo ga je napala rulja koja ga je htjela ubiti. Spasio ga je rimski tribun i zaštitio u zatvorskoj vojarni. Pavao je bio suđen pred Velikim vijećem u Jeruzalemu, ali se sud pretvorio u kaos, pa je Pavao odveden u Cezareju kako bi mu se sudilo pred rimskim sucem. Nakon nekoliko godina u Cezareji, Pavao se pozvao na cara, kao što je bilo i njegovo pravo prema rimskom zakonu (Djela 21,12. 27-36; Djela 23,1–25,12).
Pavao je odveden u Rim kao zatvorenik na brodu, a Luka ga je pratio. Na putu je oluja razbila brod, ali svi su se na brodu uspjeli sigurno dovesti na otok Maltu. Tamo je Pavao izveo čuda koja su privukla pozornost guvernera otoka. Ponovno se evanđelje širilo (Djela 27,1–28,10).
Kada je stigao u Rim, Pavla su stavili u kućni pritvor. Prijatelji su ga mogli posjećivati i imao je određenu slobodu u podučavanju. Neki od rimskih stražara su se obratili, a čak je i dio carevog kućanstva povjerovao u Isusa (Djela 28,16. 30-31; Filipljanima 4,22).
Dok je Pavao bio u Rimu, Božje djelo nastavilo se diljem Mediteranskog svijeta. Timotej je služio u Efezu; Tit je nadgledao rad na Kreti; Apolon je služio u Korintu; Petar je vjerojatno otišao u Rim (1. Timoteju 1,3; Titu 1,5; Djela 19,1; 1. Petrova 5,13).
Većina apostola bila je ubijena zbog svoje vjere u Krista. Posljednji apostol bio je Ivan koji je kao starac prognan na otok Patmos. Tamo je od Gospodina Isusa primio poruke za crkve i viziju o posljednjim vremenima koje je zabilježio u knjizi Otkrivenja (Otkrivenje 1,9. 4. 19).
English
Kakva je priča Novog zavjeta?
