Pitanje
Kakva je povijest raspeća? Kako je izgledalo razapinjanje?
Odgovor
Razapinjanje su izmislile i koristile druge skupine ljudi, ali su ga Rimljani „usavršili“ kao krajnje pogubljenje mučenjem. Najraniji povijesni zapis o raspeću datira iz 519. pr. Kr., kada je perzijski kralj Darije I. razapeo 3000 svojih političkih neprijatelja u Babilonu. Prije Perzijanaca, Asirci su bili poznati po nabijanju ljudi na kolac. Grci i Kartažani kasnije su također koristili razapinjanje. Nakon raspada carstva Aleksandra Velikog, Seleukid Antioh IV. Epifan je razapinjao Židove koji su odbili prihvatiti helenizaciju.
Razapinjanje je trebalo žrtvi nanijeti maksimalnu količinu srama i mučenja. Rimska razapinjanja na križ vršena su javno kako bi se svi koji su vidjeli užas odvratili od pobune rimskoj vlasti. Razapinjanje na križ bilo je toliko užasno da je bilo rezervirano samo za najgore prijestupnike.
Žrtva razapinjanja najprije je bivala žestoko bičevana ili pretučena, što je trauma koja je sama po sebi bila opasna po život. Zatim je bila prisiljena nositi veliku drvenu poprečnu gredu do mjesta raspeća. Podnošenje ovog tereta ne samo da je bilo izuzetno bolno nakon premlaćivanja, već je dodavalo i dozu srama jer je žrtva nosila instrument vlastitog mučenja i smrti. Bilo je to kao kopanje vlastitog groba.
Kad bi žrtva stigla na mjesto razapinjanja, skidali bi je golu kako bi je dodatno posramili. Tada bi bila prisiljena ispružiti ruke na poprečnoj gredi, gdje su bile prikovane na mjesto. Čavli su se zakucavali kroz zapešća, a ne kroz dlanove, što je spriječilo da se čavli provuku kroz ruku. (U davnim vremenima zapešće se smatralo dijelom ruke.) Postavljanje čavala u zapešća također je uzrokovalo nesnošljivu bol jer su čavli pritiskali velike živce koji idu do ruku. Poprečna greda bi se zatim podigla i pričvrstila za uspravni komad koji bi inače ostao stajati između raspeća.
Nakon što bi pričvrstili poprečnu gredu, krvnici bi žrtvi prikovali i stopala na križ – obično jednu nogu na drugu, pribijene kroz sredinu i luk svakog stopala, s blago savijenim koljenima. Primarna svrha čavala bila je nanošenje boli.
Nakon što bi žrtvu pričvrstili za križ, svu njezinu težinu držala bi tri čavla, zbog čega bi se bol osjećala po cijelom tijelu. Žrtvine su ruke bile ispružene na takav način da su izazvale grčeve i paralizu prsnih mišića, zbog čega je bilo nemoguće disati osim ako dio težine nisu podnijele noge. Da bi udahnula, žrtva se morala odgurnuti nogama. Osim podnošenja nesnosne boli uzrokovane čavlom u nogama, žrtvina ranjena leđa trljala bi se o grubu uspravnu gredu križa.
Nakon što bi udahnula i kako bi malo ublažila bol u stopalima, žrtva bi ponovno počela klonuti. Ova je radnja dodatno opteretila njena zapešća i ponovno trljala njena ranjena leđa o križ. Međutim, žrtva nije mogla disati u tom spuštenom položaju, pa bi ubrzo mučni proces ponovno započeo. Kako bi disala i ublažila dio boli uzrokovane čavlima zapešća, žrtva bi morala staviti veću težinu na čavao u stopalima i gurati se. Tada bi, kako bi malo ublažila bol uzrokovanu čavlom na stopalu, morala više opteretiti čavle na zapešćima i klonuti. U oba položaja, mučenje je bilo intenzivno.
Razapinjanje na križ obično je vodilo do spore, mučne smrti. Neke su žrtve na križu izdržale čak četiri dana. Smrt je u konačnici nastupila gušenjem jer je žrtva izgubila snagu da se nastavi gurati na nogama kako bi udahnula. Kako bi se ubrzala smrt, žrtvi bi se nekad slomile noge, što bi je spriječilo da se odgurne kako bi disala; stoga bi gušenje uslijedilo ubrzo nakon toga (vidi Ivan 19,32). Razapinjanje je konačno zabranjeno od strane rimskog cara Konstantina u četvrtom stoljeću.
English
Kakva je povijest raspeća? Kako je izgledalo razapinjanje?
