Pitanje
Što bi kršćanski roditelji trebali učiniti ako imaju razmetnog sina (ili kćer)?
Odgovor
U priči o Razmetnom sinu (Luka 15,11-32) nalazimo nekoliko načela koja vjerni roditelji mogu koristiti kako bi reagirali i pozabavili se djecom koja žive suprotno od načina na koji su ih njihovi roditelji odgojili. Trebamo upamtiti da nakon što sin ili kćer »odrastu«, više nisu podložni autoritetu svojih roditelja.
U priči o razmetnom sinu, sin uzima svoje nasljedstvo i odlazi u daleku zemlju gdje ga rasipa. U slučaju djeteta koje nije nanovo rođeni vjernik, to je nešto što mu dolazi prirodno. U slučaju djeteta koje je jedanput donijelo jasnu odluku da će slijediti Krista, to dijete nazivamo »razmetnim«. Riječ »razmetan« ne nalazimo u samoj priči. Značenje riječi je: »rasipna ili bezobzirno neumjerena osoba ili osoba koja je rasipno potrošila svoja novčana sredstva«. Prema tome, ta riječ opisuje sina iz Luke 15. Ujedno opisuje dijete koje napusti dom i ponese nasljedstvo koje su njegovi roditelji uložili u njega i zaboravi sve te godine odgoja, poučavanja, ljubavi i brige te se pobuni protiv Boga. Jer svaka pobuna najprije je pobuna protiv Boga a očituje se u pobuni protiv roditelja i njihovog dugovremenog autoriteta. To dijete potom odlazi u svijet i trati svoje naslijeđe i odbacuje moralne vrijednosti svojih roditelja.
Zapazite da roditelj iz poredbe ne sprječava dijete da napusti dom. Isto tako, roditelj ne slijedi to dijete kako bi ga zaštitio od njega samoga. Roditelj se ne miješa u izbor ili odluke koje dijete donosi. Umjesto toga, ovaj roditelj vjerno ostaje kod kuće i moli se, a kada dijete »dođe k sebi«, okrene se i pohiti natrag, roditelj čeka, promatra i vidi to dijete čak i kada je ono »još daleko« te mu dolazi u susret.
Načela su, dakle, sljedeća; kada se naši sinovi i kćeri osamostale i donesu odluke za koje znamo da će prouzročiti teške posljedice, roditelji ih moraju pustiti i dopustiti im da ih napuste. Roditelj ih ne slijedi i ne miješa se u posljedice koje će doći. Umjesto toga, ostaje kod kuće, nastavlja se vjerno moliti i tražiti znakove pokajanja i promjenu usmjerenja. Ukoliko i dokle god se to ne dogodi, roditelj se ustručava dati savjet, ne podupire njihovu pobunu i ne postaje nametljivac (1. Petrova 4,15 »onaj koji se miješa u tuđe poslove«).
Nakon što djeca dođu do zakonske odrasle dobi, podložni su samo Božjemu autoritetu i delegiranom autoritetu građanskih vlasti (Rimljanima 13,1-7). Kao roditelji možemo im prići nakon što su naši sinovi ili kćeri napravili korak prema Bogu. Bog koristi nevolje koje si sami nametnemo i »odgoj djece« kako bi svakoga doveo do mudrosti, a svaki pojedinac odgovoran je odazvati se na ispravan način. Kao roditelji, ne možemo spasiti našu djecu, to može učiniti jedino Bog. U poslušnosti moramo ih odgajati u Gospodinu kada nam se pruži mogućnost (Efežanima 6,4) i potom im dopustiti da donose vlastite odluke. Do tada, možemo promatrati i moliti se, te prepustiti sve u Gospodinove ruke. To može biti bolan proces, ali budemo li to činili prema božanskom gledištu, bit ćemo nagrađeni mirom u srcu. Mi ne možemo suditi našu djecu, to može učiniti samo Bog. U ovome nalazimo veliku utjehu: »Zar da ni Sudac svega svijeta ne radi pravo?« (Postanak 18,25b).
English
Što bi kršćanski roditelji trebali učiniti ako imaju razmetnog sina (ili kćer)?
