Pitanje
Što Biblija kaže o samopravednosti?
Odgovor
Rječnička definicija samopravednosti je „pouzdanje u vlastitu pravednost, posebno kada je osoba ponosni moralist i netolerantna prema mišljenjima i ponašanju drugih“. Biblijski govoreći, samopravednost, koja je povezana s legalizmom, ideja je da možemo nekako u sebi stvoriti pravednost koja će biti prihvatljiva Bogu (Rimljanima 3,10). Iako bi svaki ozbiljan kršćanin prepoznao pogrešku ove misli, zbog naše grešne prirode, svima nama je stalno iskušenje vjerovati da jesmo ili možemo biti pravedni sami po sebi. U Novom zavjetu, Isus i apostol Pavao posebno su se oštro obrušili na one koji su pokušali živjeti u vlastitoj pravednosti.
Isusova osuda samopravednosti bila je posebno oštra u Njegovom postupanju sa židovskim vodstvom toga vremena. U Mateju 23, Isus osuđuje pismoznance i farizeje što su se čvrsto držali svojih legalističkih tradicija kako bi drugima izgledali bolji. Prispodobu o farizeju i cariniku Isus je posebno ispričao „nekima koji su se pouzdavali u sebe da su pravednici, a druge prezirali“ (Luka 18,9-14). Farizej je pretpostavio da ga Bog prihvaća na temelju vlastitih postupaka, dok je carinik priznao da u njemu ne postoji ništa što bi natjeralo Boga da ga odobrava. Uvijek iznova u evanđeljima Isus se sukobljava s farizejima i pismoznancima oko prave pravednosti. Istovremeno troši mnogo vremena i energije upozoravajući svoje učenike na opasnosti samopravednosti, jasno stavljajući do znanja da bez Njega ne bi mogli učiniti ništa (Ivan 15,5).
Pavlov tretman samopravednosti nije ništa manje oštar od Isusovog. Svoju veliku raspravu u poslanici Rimljanima za Božju milost započeo je osudom samopravednog pouzdanja Židova u obrezivanje (Rimljanima 2,17-24). Nadovezuje se na to u 10. poglavlju kad kaže da su Židovi pokušali steći prihvaćanje kod Boga na temelju vlastite pravednosti, pokazujući neznanje o istinskoj Božjoj pravednosti (Rimljanima 10,3). Njegov zaključak je da je Krist svršetak zakona za pravednost, a ne čovjek (4. stih).
Pavlova poslanica crkvi u Galaciji također se bavila ovim pitanjem. Tim vjernicima je rečeno da moraju činiti određene stvari kako bi bili prihvatljivi Bogu, konkretno, da budu obrezani. Pavao ide toliko daleko da kaže da je to drugo evanđelje i naziva one koji ga zagovaraju „prokletima“ (Galaćanima 1,8-9). Još znakovitije, svojim čitateljima govori da, ako bi pravednost mogla proizaći iz njihovih vlastitih djela, onda je Isus umro „uzalud“ (Galaćanima 2,21) i pravednost bi bila „po zakonu“ (Galaćanima 3,21). Pavlov zaključak o galaćanskim vjernicima bio je da su bili bezumni u svom pokušaju da se usavrše po tijelu (Galaćanima 3,1-3).
Vjernici se i dalje bore s takvim stavom. U našoj je grešnoj prirodi da nastojimo učiniti nešto što će zaslužiti naše spasenje. Skupocjenu slobodu milosti, kupljenu za nas Isusovom krvlju bez našeg doprinosa, teško je razumjeti ili cijeniti našim oholim srcima. Daleko je lakše uspoređivati se jedni s drugima, nego priznati da se ne možemo mjeriti s mjerilima svetoga Boga. Međutim, u Kristu možemo spoznati pravu pravednost. U Kristu možemo spoznati oproštenje grijeha koje nam dolazi kroz milost. Budući da je zauzeo mjesto umjesto nas, imamo koristi od Njegovog bezgrešnog života i Njegove smrti koja odnosi grijeh (2. Korinćanima 5,21). Zbog Njegove žrtve možemo se suočiti sa svojim grijehom i donijeti ga na križ, umjesto da pokušavamo nekako biti dovoljno dobri za Boga. Samo u križu možemo vidjeti milost koja pokriva sve naše grijehe i pobijediti stalnu težnju prema vlastitoj pravednosti u našim srcima.
English
Što Biblija kaže o samopravednosti?
