Pitanje
Što je istina?
Odgovor
Prije gotovo dvije tisuće godina, Istina je dovedena pred sud, a sudili su joj ljudi koji su bili predani lažima. Ustvari, Istina se suočila sa šest suđenja u manje od jednog cijelog dana, od kojih su tri suđenja bila vjerska, a tri legalna. U konačnici, nekoliko ljudi koji su bili uključeni u te događaje mogli su odgovoriti na pitanje „Što je istina?“.
Nakon što je uhićen, Istinu su prvo doveli pred čovjeka po imenu Ana, korumpiranog bivšeg velikog židovskog svećenika. Ana je tijekom suđenja prekršio brojne židovske zakone, uključujući što je održao suđenje u svojoj kući, pokušavajući izazvati optuženika da optuži samog sebe, te udarao optuženika, koji je u to vrijeme bio suđen nizašto. Nakon Ane, Istinu su doveli pred vladajućeg velikog svećenika Kajfu, koji je igrom slučaja bio Anin zet. Mnogi su lažni svjedoci istupili pred Kajfu i Veliko vijeće kako bi govorili protiv Istine, iako ništa nisu mogli dokazati i nisu mogli naći niti jedan dokaz da je učinio išta pogrešno. Kajfa je prekršio najmanje sedam zakona pokušavajući osuditi Istinu: (1) suđenje je održano u tajnosti; (2) sprovelo se tijekom noći; (3) bilo je uključeno podmićivanje; (4) okrivljenik nije imao nikog prisutnog za svoju obranu; (5) zahtjev za 2-3 svjedoka nije se mogao ispuniti; (6) koristili su samooptužujuće svjedočanstvo protiv okrivljenika; (7) smrtnu kaznu protiv optuženika sproveli su istog dana. Sve ove postupke židovski zakon je zabranjivao. Unatoč tome, Kajfa je proglasio Istinu krivom zato što je Istina tvrdila da je Bog u tijelu, nešto što je Kajfa zvao bogohuljenjem.
Kada je došlo jutro, dogodilo se treće suđenje Istini, koje je rezultiralo time što je židovsko Veliko vijeće izreklo odluku da Istina treba umrijeti. Međutim, židovsko vijeće nije imalo zakonsko pravo da sprovede smrtnu kaznu, stoga su bili prisiljeni dovesti Istinu rimskom upravitelju u to doba, čovjeku po imenu Poncije Pilat. Pilata je imenovao Tiberije kao petog namjesnika Judeje te je u tom svojstvu služio od 26.-36. god. poslije Krista. Prokurator je imao vlast nad životom i smrću, i mogao je preokrenuti smrtne presude koje je donosilo Veliko vijeće. Dok je Istina stajala pred Pilatom, još je više laži izrečeno protiv Njega. Njegovi neprijatelji su rekli: „Ovoga nađosmo kako zavodi narod i brani davati porez caru, govoreći za sebe da je Krist, kralj“ (Luka 23,2 VB). To je bila laž, budući da je Istina svima rekla da plaćaju svoje poreze (Matej 22,21) i nikada nije o sebi govorio kao nekome tko izaziva Cezara.
Nakon toga se dogodio vrlo zanimljiv razgovor između Istine i Pilata. „Nato Pilat ponovno uđe u namjesničku palaču i pozove Isusa te mu reče: 'Jesi li ti kralj židovski?' Isus mu odgovori: 'Kažeš li ti to sâm od sebe ili ti drugi rekoše o meni?' Pilat odgovori: 'Zar sam ja Židov? Tvoj narod i velesvećenici predadoše te meni. Što si učinio?' Isus odgovori: 'Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta. Da je kraljevstvo moje od ovoga svijeta, moje bi se sluge borile da ne budem predan Židovima. Ali sada, kraljevstvo moje nije odavde.' Reče mu stoga Pilat: 'Ti si dakle kralj?' Isus odgovori: 'Ti kažeš da sam ja kralj. Ja sam se zbog toga rodio i zbog toga došao na svijet da svjedočim za istinu. Svatko tko je od istine sluša moj glas.' Reče mu Pilat: 'Što je istina?'“ (Ivan 18,33-38 VB).
Pilatovo pitanje: „Što je istina?“ odzvanja kroz čitavu povijest. Je li to bila sjetna želja za spoznajom onoga što mu nitko drugi nije mogao reći, cinična uvreda ili možda razdražen, ravnodušan odgovor na Isusove riječi?
U postmodernom svijetu koje negira da se istina može spoznati, odgovor na pitanje važniji je nego ikad prije. Što je istina?
Predložena definicija Istine
U definiranju istine, prvo je korisno zapaziti što istina nije:
• Istina nije sve što djeluje. To je filozofija pragmatizma — tip pristupa „cilj opravdava sredstvo“. U stvarnosti, laži se mogu činiti da „djeluju“, ali to su i dalje laži, a ne istina.
• Istina nije sve što je koherentno ili razumljivo. Skupina ljudi može se sastati i formirati zavjeru na temelju niza laži pri čemu se svi slažu da će izreći istu lažnu priču, ali to ne znači da je njihova prezentacija istinita.
• Istina nije ono što ljude čini da se osjećaju dobro. Nažalost, loše vijesti mogu biti istinite.
• Istina nije ono što većina kaže da je istina. Pedeset jedan posto skupine može doći do pogrešnog zaključka.
• Istina nije ono što je obuhvatno. Dugačka, detaljna prezentacija i dalje može dovesti do pogrešnog zaključka.
• Istina nije definirana onim što se namjerava. Dobre namjere svejedno mogu biti pogrešne.
• Istina nije način na koji nešto znamo; istina je ono što znamo.
• Istina nije samo ono što se vjeruje. Laž u koju se vjeruje i dalje je laž.
• Istina nije samo ono što se javno dokaže. Istina se može privatno poznavati (na primjer, mjesto skrivenog blaga).
Grčka riječ za „istinu“ je alētheia, koja doslovno znači „otkriti“ ili „ništa ne sakrivati“. Prenosi misao da je istina uvijek tu, uvijek otvorena i dostupna da ju svi vide, pri čemu ništa ne skriva niti zamagljuje. Hebrejska riječ za „istinu“ je emeth, što znači „čvrstina“, „postojanost“ i „trajnost“. Takva definicija implicira vječnu supstancu na koju se može osloniti.
S filozofskog gledišta, postoje tri jednostavna načina koja definiraju istinu:
1. Istina je ono što odgovara stvarnosti.
2. Istina je ono što odgovara svom objektu.
3. Istina je jednostavno izgovaranje onog što jest.
Prvo, istina odgovara stvarnosti ili „onom što jest“. Ona je stvarna. Istina je također korespondentna u naravi. Drugim riječima, odgovara svom objektu i poznata je po svom referentu. Primjerice, učitelj koji je okrenut prema razredu može reći: „Jedini izlaz u ovoj prostoriji nalazi se na desnoj strani.“ Za razred koji je okrenut prema učitelju, izlazna vrata mogu biti na njihovoj lijevoj strani, ali za profesora apsolutno je točno da su vrata na desnoj strani.
Istina također odgovara svom objektu. Za određenu osobu može biti apsolutno točno da može trebati neku količinu miligrama određenog lijeka, ali druga osoba može trebati više ili manje istog lijeka kako bi se postigao željeni učinak. To nije relativna istina, već samo primjer toga kako istina mora odgovarati svom objektu. Bilo bi pogrešno (i potencijalno opasno) za pacijenta zahtijevati od liječnika da im prepiše neprimjerenu količinu određenog lijeka ili reći da će im bilo koji lijek pomoći za njihovo specifično oboljenje.
Ukratko, istina je jednostavno izgovaranje onog što ona jest; to je način na koji stvari doista jesu, a svako je drugo stajalište pogrešno. Temeljni princip filozofije jest mogućnost razlikovanja istine i zablude, odnosno kao što je Toma Akvinski primijetio: „Zadatak je filozofa napraviti razliku.“
Izazovi istine
Riječi Akvinskog danas nisu veoma popularne. Razlikovati istinu od laži čini se staromodno u postmoderno doba relativizma. Danas je prihvatljivo reći: „Ovo je istina“ , dok god iza toga ne slijedi „i stoga je ono lažno“. To se osobito primjećuje po pitanjima vjere i religije, pri čemu bi svaki sustav vjerovanja trebao imati jednako uporište kada je istina u pitanju.
Postoje brojne filozofije i svjetonazori koji se suprotstavljaju konceptu istine. Ipak, kada se svaki od njih kritički ispita, ispada da u naravi pobijaju same sebe.
Filozofija relativizma kaže da je sva istina relativna i da ne postoji takvo što kao što je apsolutna istina. No, osoba se mora zapitati: je li tvrdnja „svaka istina je relativna“ relativna istina ili apsolutna istina? Ako je relativna istina, onda to stvarno nema smisla; kako znamo kada i na što se odnosi? Ako je apsolutna istina, onda apsolutna istina postoji. Štoviše, relativist odaje svoju vlastitu poziciju kada tvrdi da je apsolutistička pozicija pogrešna — zašto oni koji kažu da apsolutna istina postoji isto tako ne mogu biti u pravu? U biti, kada relativist kaže: „Istina ne postoji“, traži od vas da mu ne vjerujete i da je najbolje slijediti njegov savjet.
Oni koji slijede filozofiju skepticizma jednostavno sumnjanju u svaku istinu. No, je li skeptik skeptičan u skepticizam; sumnja li u svoju vlastitu istinitu tvrdnju? Ako da, zašto onda obraćati pažnju na skepticizam? Ako ne, onda možemo biti sigurni u barem jedno (drugim riječima, apsolutna istina postoji) — skepticizam, koji u tom slučaju ironično postaje apsolutna istina. Agnostik kaže da ne možete znati istinu. Ipak, takvo razmišljanje pobija samo sebe, jer tvrdi da zna barem jednu istinu: da ne možete znati istinu.
Učenici postmodernizma jednostavno ne potvrđuju nikakvu određenu istinu. Zagovornik postmodernizma — Frederick Nietzsche — opisao je istinu ovako: „Što je onda istina? Pokretna armija metafora, metonimije i antropomorfizama… istina je iluzija… kovanice koje su izgubile svoje slike i sada vrijede jedino kao metal, a ne više kao kovanice.“ Ironično, premda postmodernist drži kovanice u svojoj ruci koje su sada „samo metal“, tvrdi barem jednu apsolutnu istinu: istinu da nijednu istinu ne treba tvrditi. Poput drugih svjetonazora, postmodernizam pobija samog sebe i ne može stajati kao tvrdnja.
Popularni svjetonazor jest pluralizam, koji kaže da sve istinite tvrdnje jednako vrijede. Naravno, to nije moguće. Mogu li dvije tvrdnje — jedna koja kaže da je žena sada trudna i druga koja kaže da nije sada trudna — obje biti istinite istovremeno? Pluralizam se raspada pri sučeljavanju sa zakonom nekontradikcije, koji kaže da nešto ne može biti i „A“ i „ne-A“ u isto vrijeme i u istom smislu. Kao što se jedan filozof našalio, svakoga tko vjeruje da zakon nekontradikcije nije istinit (i po tome, pluralizam jest istinit) treba pretući i opeći dok ne prizna da biti pretučen i opečen nije isto kao i ne biti pretučen i opečen. Također, zapazite da pluralizam kaže da je istinit i da je sve što mu se protivi laž, što je tvrdnja koja negira svoje vlastito temeljno načelo.
Duh iza pluralizma jest širokogrudni stav tolerancije. Međutim, pluralizam brka ideju da svi jednako vrijede s time da svaka tvrdnja o istini jednako vrijedi. Jednostavnije, svi ljudi mogu biti jednaki, ali ne i sve tvrdnje o istini. Pluralizam griješi jer ne radi razliku između mišljenja i istine, što Mortimer Adler ističe: „Pluralizam je poželjan i prihvatljiv samo u onim područjima koja su stvar ukusa, a ne stvar istine.“
Uvredljiva priroda istine
Kada se o konceptu istine govori loše, to je obično iz jednog ili više sljedećih razloga:
Jedna od najčešćih prigovora protiv svakoga tko tvrdi da ima apsolutnu istinu po pitanjima vjere i religije jest da je takav stav „uskogrudan“. Međutim, kritičar ne shvaća da po prirodi istina jest uska. Je li profesor matematike uskogrudan zato što se drži jedinog uvjerenja da su 2 + 2 jednaka 4?
Još jedna zamjerka istini jest ta da je arogantno tvrditi da je jedna osoba u pravu, a druga u krivu. Međutim, ako se vratimo na gornji primjer s matematikom, je li arogantno da profesor matematike inzistira samo na jednom ispravnom odgovoru na aritmetički problem? Ili je arogantno da bravar tvrdi da samo jedan ključ otvara zaključana vrata?
Treća optužba protiv onih koji drže do apsolutne istine po pitanjima vjere i religije je da takva pozicija isključuje ljude, umjesto da ih uključuje. No, takav prigovor ne shvaća da istina po prirodi isključuje suprotno. Svi odgovori osim 4 su isključeni iz stvarnosti onoga čemu je 2 + 2 zaista jednako.
Još jedna žalba protiv istine kaže da je uvredljiva i donosi podjelu kada tvrdi da jedna osoba ima istinu. Umjesto toga, kritičar tvrdi da je jedino važna iskrenost. Problem s ovom pozicijom jest u tome što je istina imuna na iskrenost, uvjerenje i želju. Nije važno koliko netko iskreno vjeruje da će pogrešan ključ otvoriti vrata; ključ ipak neće odgovarati i neće otvoriti bravu. Istina također nije pod utjecajem iskrenosti. Netko tko popije bocu otrova i iskreno vjeruje da je limunada svejedno će iskusiti nesretne posljedice otrova. Konačno, istina je nepopustljiva pred željom. Osoba može snažno željeti da njezin automobil nije ostao bez goriva, ali ako kazaljka kaže da je spremnik prazan i automobil se ne pokreće, onda ni jedna želja na ovom svijetu neće čudesno uzrokovati da auto nastavi voziti.
Neki će priznati da apsolutna istina postoji, ali onda tvrde da takvo stajalište vrijedi samo u području znanosti, a ne po pitanjima vjere i religije. To je filozofija koja se naziva logički pozitivizam, koji su popularizirali filozofi kao što su David Hume i A. J. Ayer. U biti, takvi ljudi navode da istinite tvrdnje moraju biti ili (1) tautologije (primjerice, sve neženje su neoženjeni muškarci) ili empirijski ispitane (to jest može ih se testirati putem znanosti). Za logičkog pozitivistu svaki razgovor o Bogu je glupost.
Oni koji se drže ideje da jedino znanost može dati istinite tvrdnje ne prepoznaju da postoje mnoga područja istine gdje je znanost bespomoćna. Na primjer:
• Znanost ne može dokazati discipline matematike i logike, budući da ih pretpostavlja.
• Znanost ne može dokazati metafizičke istine poput toga da ne postoje samo moje vlastite misli.
• Znanost ne može pružiti istinu u područjima morala i etike. Ne možete koristiti znanost, primjerice, da biste dokazali da su nacisti bili zli.
• Znanost nije u stanju iznijeti istinu o estetskim pozicijama kao što su ljepota izlaska sunca.
• Konačno, kada netko izjavljuje da je „znanost jedini izvor objektivne istine“, upravo je dao filozofsku tvrdnju — koju znanost ne može dokazati.
A ima i onih koji kažu da se apsolutna istina ne odnosi na područje morala. Ipak, odgovor na pitanje „Je li moralno mučiti i ubiti nevino dijete?“ glasi apsolutno i univerzalno: Nije. Ili ako damo malo osobniji primjer, čini se da oni koji zastupaju relativnu istinu vezano za moral uvijek žele da im supružnik bude apsolutno vjeran.
Zašto je istina važna
Zašto je tako važno razumjeti i prihvatiti koncept apsolutne istine u svim područjima života (uključujući vjeru i religiju)? Jednostavno zato što u životu postoje posljedice ako smo u krivu. Davanje nekome pogrešne količine lijekova može ga ubiti; imati upravitelja investicija koji donosi pogrešne monetarne odluke može osiromašiti obitelj; ukrcaj na pogrešan avion odvest će vas gdje ne želite ići; i imati nevjernog bračnog partnera može dovesti do uništenja obitelji, a možda i bolesti.
Kako kršćanski apologet Ravi Zacharias kaže: „Činjenica je da je istina važna — pogotovo kada vas lažu.“ Ovo nigdje nije važnije nego na području vjere i religije. Vječnost je užasno dugo vremena da biste bili u krivu.
Bog i istina
Tijekom šest suđenja Isusu, kontrast između istine (pravednosti) i laži (nepravde) bio je očit. Tu je stajao Isus, Istina, kojoj su sudili oni čija su se djela valjala u laži. Židovske vođe prekršili su gotovo svaki zakon koji je bio osmišljen da zaštititi optuženika od nepravedne osude. Uporno su željeli pronaći bilo kakvo svjedočanstvo koje će teretiti Isusa, i u svojoj su se frustraciji okrenuli lažnim dokazima koje su iznijeli lažljivci. No, čak im ni to nije moglo pomoći da postignu svoj cilj. Stoga su prekršili još jedan zakon i prisilili Isusa da svjedočanstvom okrivi sebe.
Jednom dok su bili pred Pilatom, židovske vođe su ponovno lagali. Osudili su Isusa za bogohuljenje, ali budući da su znali da to neće biti dovoljno kako bi nagovorili Pilata da ubije Isusa, tvrdili su da je Isus izazvao Cezara i prekršio rimski zakon poticanjem naroda da ne plaća poreze. Pilat je brzo otkrio površnu prijevaru i nije se čak ni obazreo na optužbu.
Isusa Pravednika sudili su nepravedni. Žalosna činjenica jest da ovo drugo uvijek progoni ovo prvo. To je razlog zašto je Kain ubio Abela. Vezu između istine i pravednosti, te laži i nepravde pokazuju brojni primjeri u Novom zavjetu:
• „I zbog toga će im Bog poslati djelotvornu zabludu da povjeruju laži, da budu osuđeni svi koji nisu povjerovali istini, nego su sebi ugodili u nepravednosti“ (2. Solunjanima 2,9-12 VB, dodan naglasak).
• „Otkriva se naime s neba gnjev Božji na svaku bezbožnost i nepravednost ljudi koji istinu sputavaju nepravednošću“ (Rimljanima 1,18 VB, dodan naglasak).
• „koji će uzvratiti svakomu po djelima njegovim: onima koji postojanošću u dobrom djelu traže slavu i čast i neraspadljivost — život vječni; onima pak koji su svadljivi i nepokorni istini, a pokorni nepravdi — gnjev i srdžbu“ (Rimljanima 2,6-8 VB, dodan naglasak).
• „[ljubav] nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne uzima za zlo, ne raduje se nepravdi, a raduje se istini“ (1. Korinćanima 13,5-6 VB, dodan naglasak).
Zaključak
Pitanje koje je Poncije Pilat postavio prije mnogo stoljeća treba preformulirati na način kako bi bilo potpuno točno. Opaska rimskog upravitelja „Što je istina?“ ne uzima u obzir činjenicu da mnogo toga može sadržavati istinu, ali samo jedno može zaista biti Istina. Istina mora potjecati od negdje.
Prava stvarnost jest ta da je Pilat tog ranog jutra prije dvije tisuće godina gledao izravno u Izvor svake istine. Netom prije nego što je bio uhićen i doveden upravitelju, Isus je dao jednostavnu izjavu: „Ja sam istina“ (Ivan 14,6), što je prilično nevjerojatna izjava. Kako bi jedan čovjek mogao biti istina? Ne može biti, osim ako nije više od čovjeka, a to je zapravo ono što je tvrdio. Činjenica jest da je Isusova izjava potvrđena kada je ustao od mrtvih (Rimljanima 1,4).
Postoji priča o čovjeku koji je živio u Parizu i kojeg je došao vidjeti jedan došljak sa sela. U želji da došljaku pokaže veličanstvenost Pariza, odveo ga je u Louvre kako bi vidio veliku umjetnost, a potom na koncert u veličanstvenu simfonijsku dvoranu kako bi čuo kako svira veliki simfonijski orkestar. Na kraju dana, došljak je komentirao da mu se nije osobito svidjela ni umjetnost ni glazba. Na to mu je domaćin odgovorio: „Nisu oni ti kojima se sudi, već ti.“ Pilat i židovske vođe su mislili da sude Kristu, dok su u stvarnosti oni bili ti kojima se sudilo. Osim toga, Onaj kojeg su osudili zapravo će služiti kao njihov Sudac jednoga dana, i suditi sve one koji istinu sputavaju nepravednošću.
Pilat očito nikada nije došao do spoznaje istine. Euzebije, povjesničar i biskup Cezareje, bilježi činjenicu da je Pilat na kraju počinio samoubojstvo negdje u vrijeme vladavine cara Kaligule — tužan kraj i podsjetnik svima da ignoriranje istine uvijek dovodi do neželjenih posljedica.
English
Što je istina?
