Pitanje
Što je Tablica naroda?
Odgovor
Postanak, 10. poglavlje, obično poznato kao Tablica naroda, popis je patrijarhalnih utemeljitelja sedamdeset naroda koji su potekli od Noe kroz njegova tri sina, Šema, Hama i Jafeta. Dvadeset i šest od sedamdeset poteklo je od Šema, trideset od Hama, a četrnaest od Jafeta. Postanak 10,32 sažima poglavlje: „To su rodovi sinova Noinih prema njihovim rodoslovljima, u njihovim narodima; a od njih su se razgranali narodi po zemlji poslije potopa." Poglavlje 11 prepričava njihovu podjelu u Babelu.
Izgleda da ovaj tekst nagovještava, iako nikada izričito ne navodi, da je popis imao namjeru biti iscrpan izvještaj. Tako se tumači tradicionalno. Ipak, ovo je tumačenje spekulativno.
Svi biblijski rodoslovi su skraćeni. Uključene su ključne povijesne ličnosti dok su „manje" ili manje kulturološki relevantni rođaci izostavljeni. Moguće je da je takav slučaj i s Tablicom naroda. Sastavljač Tablice je možda usmjerio svoju studiju na nacije koje su najznačajnije za njegovu naciju u vrijeme sastavljanja Tablice, zanemarujući utemeljitelje drugih dalekih, možda čak i davno zaboravljenih naroda. Iako je svaki narod u konačnici povezan sa svakim drugim narodom po Noi, ta veza s precima neodređeno ne održava uzajamno kulturni značaj među njegovim potomcima.
Dok se neke od nabrojanih nacija lako prepoznaju, neke ostaju nepoznate. Brojni bibličari pokušavaju identificirati ove nepoznate nacije na različitim razinama uspjeha. Zbog arhaične prirode izvornog materijala, i dalje postoji znatna dvoznačnost.
Točnost Tablice dovodi u pitanje činjenica da se neki opisani odnosi ne podudaraju s modernom komparativnom lingvistikom. Na primjer, za Elamite se kaže da su potekli od Šema, ali njihov jezik nije bio semitski. Za Kanaance se kaže da potječu od Hama, ali jezik im je bio semitski.
Ovaj prigovor pretpostavlja da ti jezici nikada nisu doživjeli dramatične promjene. Izgleda da povijest regije govori o tome kao sumnjivoj pretpostavci. Kulture regije stalno su bile podložne migracijama i invazijama stranih sila. Osvajačka carstva često su svoj jezik i kulturu nametala poraženima.
Heleniziranje Perzijskog carstva nakon osvajanja Aleksandra Velikog je klasičan primjer. Ili razmotrite Izraelce, koji su prije babilonskog zatočeništva i perzijskog osvajanja prije svega govorili drevni hebrejski jezik. Tada su usvojili aramejski, službeni jezik Perzijskog carstva. Židovski Talmud napisan je aramejskim jezikom, kao i veliki dijelovi knjiga Daniela i Ezre. Smatra se da je aramejski jezik Isusov materinji jezik. Nakon Aleksandrovog osvajanja Perzije, Židovi su prihvatili grčki kao drugi jezik. Kao rezultat toga, cijeli je Novi zavjet napisan na grčkom. Jezici regije nisu bili statični.
Hebreji su napali i osvojili Kanaan mnogo prije Grka, Perzijanaca i Babilonaca. Je li iznenađujuće da su Kanaanci u regiji prihvatili semitski jezik gotovo identičan drevnom hebrejskom? Što se tiče Elamita, ako želimo napraviti slučaj od Elamita, moramo započeti s proto-Elamitom. Proto-Elamit ostaje nerazjašnjen, tako da ne može biti osnova za polemiku protiv Tablice naroda. Ne postoje dokazi da je kasniji, nesemitski Elamit u osnovi proto-Elamit, i ne znamo koji bi utjecaji u bilo kojem trenutku mogli promijeniti jezik.
Drugi prigovor Tablici naroda jest da se nekoliko nabrojanih naroda ne pojavljuje u povijesnom zapisu (kao što to imamo danas) sve do prvog tisućljeća prije Krista. To je dovelo neke kritičke bibličare da Tablicu datiraju prije 7. stoljeća prije Krista.
Ova se kritika Biblije ponavlja. Umjesto da Bibliji daju prednost sumnje kad god spominje grad ili kulturu koja se nigdje ne pojavljuje u povijesnom zapisu, ili kad god kulturu postavi u doba koje prethodi bilo kojem drugom zapisu koji imamo iz drugih ograničenih izvora, kritičari općenito pretpostavljaju da su biblijski autori bili neiskreni ili u neznanju. Takav je slučaj bio s drevnom metropolom Ninivom i drevnom hetitskom civilizacijom Levanta, od kojih su obje otkrivene u moderno doba, u 19. i 20. stoljeću, i znakovito potvrdile povijesno svjedočanstvo Biblije. Činjenica je da je naše znanje o drevnim kulturama vrlo fragmentirano i često ovisi o ključnim pretpostavkama. Stoga je spekulativno tvrditi da je Tablica naroda napisana tako kasno, samo na osnovu činjenice da se neki od spomenutih naroda ne pojavljuju nigdje drugdje osim u kasnijim povijesnim zapisima.
Posljednji prigovor odnosi se na činjenicu da je Nimrod bio sin Kuša (Postanak 10,8), za kojeg se vjeruje da je osnovao Nubiju južno od Egipta. Ipak, Nimrod je osnovao nekoliko gradova u Mezopotamiji koji ne pokazuju tragove nubijskog porijekla (Postanak 10,8-12). Znači li to, kako neki kritičari tvrde, da je Tablica stoga očito pogrešna, bilo zbog Nimrodove loze ili njegove uloge u uspostavljanju mezopotamijskih gradova?
Skeptici koji iznose ovaj argument zanemaruju činjenicu da je Kuš također stvorio utemeljitelje najmanje šest arapskih naroda (Postanak 10,7) od kojih nijedan ne pokazuje znakove nubijskog porijekla. To je zato što se Nubija razvijala istovremeno vlastitim kulturnim putem tijekom mnogih generacija. Nimrod je bio neposredan Kušev sin. Nemamo razloga očekivati da će on ili gradovi koje je pomogao uspostaviti pokazati bilo koji znak nubijskog porijekla.
Ukratko, Tablica naroda prikazuje biblijski, etnološki stav da svi narodi potječu od Noe kroz trojicu njegovih sinova, Šema, Hama i Jafeta. Nije poznato je li popis od sedamdeset trebao biti iscrpan ili su neke nacije izostavljene, namjerno ili slučajno. Točnost onoga što znamo o Tablici dovode u pitanje skeptici čiji su polemički prigovori obično manjkavi i beznačajni. Zbog arhaične prirode izvornog materijala, vjerodostojnost Tablice u konačnici ostaje neodređena. Na kraju, oni koji ju prihvate čine to vjerom, uzimajući je zdravo za gotovo kao dio jedne veće, opravdane perspektive. Oni koji ju u osnovi odbacuju čine to iz istih razloga.
English
Što je Tablica naroda?
