Pitanje
Kako je fizička smrt povezana s duhovnom smrću?
Odgovor
Biblija ima puno toga za reći o smrti i, što je još važnije, o onome što se događa nakon smrti. I fizička smrt i duhovna smrt odvajanje su od nečega. Fizička smrt je odvajanje duše od tijela, a duhovna smrt odvajanje duše od Boga. Kad se shvate na taj način, dva su koncepta vrlo usko povezana, a ujedno fizička i duhovna smrt odražavaju se u prvim referencama na smrt.
U izvještaju o stvaranju (Postanak 1–2) čitamo kako je Bog stvorio raznolikost živih bića. Te su životinje imale život, unutarnji element koji je dao poticaj i energiju njihovim fizičkim tijelima. Znanstvenici još uvijek ne mogu objasniti što uzrokuje život, ali Biblija je jasna da Bog daje život svemu (Postanak 1,11-28; 1. Timoteju 6,13). Život koji je Bog dao čovječanstvu bio je drugačiji od života kojeg je dao životinjama. U Postanku 2,7 kaže nam se da mu Bog „u nosnice udahnu dah života; i čovjek posta duša živa.“ Dok životinje imaju čisto fizički život, ljudi imaju i fizički i duhovni element života, a smrt koju jednako doživljavamo ima i fizički i duhovni element.
Prema Postanku 2,17, Bog je rekao Adamu da će, ako jede sa stabla spoznaje dobra i zla, „zasigurno umrijeti“. Neki skeptici pokušavaju koristiti ovaj stih kako bi pokazali nedosljednost u Bibliji, jer Adam i Eva nisu umrli baš onog dana kad su jeli od tog ploda. Međutim, postoje različiti oblici života, a postoje i različiti oblici smrti. Osoba može biti fizički živa i duhovno mrtva (Efežanima 2,1. 5) i obrnuto (Matej 22,32). Kad su sagriješili (Postanak 3,7), Adam i Eva odmah su izgubili svoj duhovni život, postali su „mrtvi“ za pobožnost, izgubili Raj i došli pod Božji sud (vječna smrt). Njihova je sramota pokrenula korelacijsku akciju budući da su se sakrili od Boga (Postanak 3,8) – njihova unutarnja odvojenost od Boga očituje se u vanjskoj odvojenosti od Njega.
Uz neposrednu duhovnu smrt koju su doživjeli, započeli su i proces fizičke smrti, iako je trebalo puno godina da smrt postigne svoj puni učinak. To se može bolje razumjeti na primjeru cvijeta. Kad vidite cvijet kako raste u vrtu, znate da je živ jer je povezan sa stabljikom i korijenjem, te prima hranu iz zemlje. Kada cvijet odvojite od izvora života, on i dalje daje izgled života i može zadržati taj izgled nekoliko dana, ovisno o uvjetima. Bez obzira na pruženu njegu, on već umire i taj se proces ne može povratiti. Isto vrijedi i za čovječanstvo.
Fizička smrt koja je na svijet ušla s Adamovim grijehom (Rimljanima 5,12) utjecala je na sva živa bića. Teško nam je zamisliti svijet bez smrti, ali to je ono što Biblija uči da je bilo stanje prije pada. Sva živa bića započela su proces umiranja kad je grijeh ušao u svijet. Kada se dogodi fizička smrt, postoji određeno odvajanje životne sile od tijela. Kad se dogodi to odvajanje, čovjek ništa ne može učiniti da ga povrati (čak i medicinska struka priznaje razliku između „kliničke smrti“ i „biološke smrti“). Plaća za grijeh je smrt (Rimljanima 6,23), a smrt dolazi na sve ljude jer su svi sagriješili. Svatko je podložan fizičkoj smrti zbog prisutnosti grijeha na ovom svijetu, kao i vlastitih osobnih grijeha. Iz ljudske perspektive izgleda kao da je fizička smrt konačna kazna, ali Biblija uči da se moraju uzeti u obzir dublja značenja smrti.
Život koji je Bog udahnuo Adamu (Postanak 2,7) bio je više od pukog životinjskog života; to je bio sam Božji dah, što je rezultiralo bićem koje ima dušu. Adam je stvoren duhovno živ, na poseban način povezan s Bogom. Uživao je u odnosu s Bogom, ali kad je sagriješio, taj se odnos prekinuo. Duhovna smrt ima implikacije ujedno prije i poslije fizičke smrti. Iako je Adam još uvijek bio fizički živ (ali započeo proces umiranja), postao je duhovno mrtav, odvojen od odnosa s Bogom. U ovom sadašnjem životu na zemlji učinak duhovne smrti je gubitak Božje naklonosti, kao i spoznaje i želje za Bogom. Pismo je jasno da svatko započinje život „mrtav u prijestupima i grijesima“ (Efežanima 2,1-5), što rezultira životom usredotočenim na naše grešne želje. Isus je učio da je lijek za duhovnu smrt duhovno ponovno rođenje (Ivan 3,3-5) po vjeri u Njega. Ovo je ponovno rođenje obnova odnosa s izvorom života, kojeg je Isus oslikao u Ivanu 15,1-6. On je vinova loza, a mi smo grane. Bez povezanosti s Njime nemamo života u sebi, ali kad imamo Isusa, imamo stvarni život (1. Ivanova 5,11-12).
Za one koji odbiju prihvatiti Božje spasenje, tjelesna smrt i duhovna smrt kulminiraju u „drugoj smrti“ (Otkrivenje 20,14). Ova vječna smrt nije uništenje, kako neki uče, već je svjesna, vječna kazna za grijehe u ognjenom jezeru, opisanom kao odvojenost od Gospodinove prisutnosti (2. Solunjanima 1,9). Isus je također govorio o toj vječnoj odvojenosti od Boga u Mateju 25,41 i prepoznao svjesne muke pojedinaca u priči o bogatašu i Lazaru (Luka 16,19-31). Bog nije voljan da itko propadne, već da se svi pokaju (2. Petrova 3,9), tako da ne moraju ostati duhovno mrtvi. Pokajati se znači odvratiti se od grijeha i uključuje priznanje grijeha Bogu sa žaljenjem zbog kršenja Njegove svetosti. Oni koji prime Božje spasenje prešli su iz smrti u život (1. Ivanova 3,14), a druga smrt nema moć nad njima (Otkrivenje 20,6).
English
Kako je fizička smrt povezana s duhovnom smrću?
