Pitanje
Tko će ići u nebo?
Odgovor
Ljudi imaju različite ideje o nebu. Mnogi uopće nemaju razumijevanje o Bogu, ali ipak vole misliti o nebu kao o „boljem mjestu“ kamo svi odlazimo kad umremo. Ideje o nebu često su samo maglovite nade, usporedne s „možda jednog dana dobijem na lutriji“. Većina ljudi ne razmišlja puno o nebu dok ne prisustvuje sprovodu ili dok voljena osoba ne umre. Popularno je nazivati nebo mjestom gdje „odlaze dobri ljudi“. I naravno, svi koje poznaju i vole uključeni su u kategoriju „dobrih ljudi“.
Ali Biblija ima puno toga za reći o životu nakon smrti, a to je u suprotnosti s popularnim mišljenjem. Ivan 3,16 kaže: „Jer Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenoga Sina da tko god u njega vjeruje ne propadne, nego ima život vječni.“ Zatim u 36. stihu, Isus nastavlja: „Onaj tko vjeruje u Sina, ima život vječni; a onaj tko ne vjeruje Sinu, neće vidjeti život, nego gnjev Božji ostaje na njemu.“ Hebrejima 9,27 kaže: „I kao što je ljudima određeno jedanput umrijeti, a nakon toga dolazi sud.“ Prema tim stihovima svi umiru, ali ne idu svi u nebo (Matej 25,46; Rimljanima 6,23; Luka 12,5; Marko 9,43).
Bog je svet i savršen. Nebo, Njegovo prebivalište, također je sveto i savršeno (Psalam 68,5; Nehemija 1,5; Otkrivenje 11,19). Prema Rimljanima 3,10, „nema pravednoga, ni jednoga.“ Nijedno ljudsko biće nije dovoljno sveto i savršeno za nebo. Ljudi koje nazivamo „dobrima“ uopće nisu dobri u usporedbi s bezgrešnim Božjim savršenstvom. Kad bi Bog dopustio grešnim ljudima da uđu u nebesko savršenstvo, to više ne bi bilo savršeno. Kakav bi se standard trebao koristiti za utvrđivanje tko je „dovoljno dobar“? Jedino je važan Božji standard, a On već vlada. Rimljanima 3,23 kaže da su „svi sagriješili i lišeni Božje slave“. A plaća za taj grijeh je vječna odvojenost od Boga (Rimljanima 6,23).
Grijeh mora biti kažnjen, ili Bog nije pravedan (2. Solunjanima 1,6). Sud s kojim se suočavamo nakon smrti je jednostavno Bog koji iznosi naš slučaj i donosi presudu za naše zločine protiv Njega. Ne možemo ispraviti svoje pogreške. Naše dobro ne nadmašuje naše loše. Jedan grijeh uništava savršenstvo, kao što jedna kap arsena u čaši vode truje cijelu čašu.
Tako je Bog postao čovjekom i preuzeo našu kaznu na sebe. Isus je bio Bog u tijelu. Živio je bezgrešnim životom poslušan svome Ocu (Hebrejima 4,15). Nije imao grijeha, ali na križu je uzeo naš grijeh i učinio ga svojim. Jednom kad je platio cijenu za naš grijeh, mogli smo biti proglašeni svetima i savršenima (2. Korinćanima 5,21). Kad mu priznamo svoj grijeh i zamolimo ga za oproštenje, On stavlja pečat „Plaćeno u cijelosti“ preko našeg života sebičnosti, požude i pohlepe (Djela 2,38; 3,19; 1. Petrova 3,18).
Kad jednog dana stanemo pred Boga, ne možemo izmoliti ulaz u nebo na temelju vlastitih zasluga. Nemamo što ponuditi. U usporedbi s Božjim standardom svetosti, nitko od nas nije dovoljno dobar. Ali Isus jest, i po Njegovoj zasluzi možemo ući u nebo. Prva Korinćanima 6,9-11 kaže: „Ne znate li da nepravednici neće baštiniti kraljevstvo Božje? Ne zavaravajte se: ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni mekoputnici, ni oni koji se oskvrnjuju s muškarcima, ni kradljivci, ni lakomci, ni pijanci, ni psovači, ni grabežljivci, neće baštiniti kraljevstvo Božje. Takvi su neki od vas i bili: ali ste se oprali, ali ste se posvetili, ali ste se opravdali u imenu Gospodina Isusa i Duhom Boga našega.“ Isusova žrtva sve to pokriva.
Ljudi koji idu u nebo svi su slični na jedan način: oni su grešnici koji su svoju vjeru položili u Gospodina Isusa Krista (Ivan 1,12; Djela 16,31; Rimljanima 10,9). Prepoznali su svoju potrebu za Spasiteljem i ponizno prihvatili Božju ponudu oproštenja. Pokajali se za svoj stari način života i preusmjerili se da slijede Krista (Marko 8,34; Ivan 15,14). Nisu pokušali zaraditi Božje oproštenje, već su mu rado služili iz zahvalnih srca (Psalam 100,2). Vjera koja spašava dušu je ona koja preobražava život (Jakovljeva 2,26; 1. Ivanova 3,9-10) i u potpunosti počiva na Božjoj milosti.
English
Tko će ići u nebo?
