Pitanje
Zašto ima toliko ateista?
Odgovor
Prije nego što možemo razgovarati o ateizmu, moramo ga definirati. Prema službenoj web stranici ateizma, ateisti se definiraju ovako: „Ateizam nije nevjera u bogove ni poricanje bogova; to je nedostatak vjerovanja u bogove." Oni koji se identificiraju kao ateisti radije naglašavaju svoj nedostatak vjerovanja nego odbijanje vjerovanja. Smatraju da je ateizam intelektualno superiorniji od vjere u Boga. Međutim, ova se definicija sukobljava s biblijskim gledištem, koje kaže: „Bezumnik reče u srcu svojemu: 'Nema Boga!'" (Psalam 14,1; 53,1). Budući da se ateisti mogu složiti s ljudima od vjere da svako ljudsko biće ima slobodu izbora u vezi onoga što misli ili vjeruje, ovdje ćemo definirati ateizam kao izbor nevjere u bilo koju vrstu Vrhovnog Bića kojem je čovječanstvo odgovorno.
Statistika pokazuje da je ateizam u porastu u zemljama koje su povijesno imale snažan kršćanski utjecaj. Ti statistički podaci uključuju ljude odgojene u bezbožnim domovima, ali također pokazuju alarmantan porast među onima koji su se nekoć držali nekog oblika religije ili vjere. Kad čujemo kako se neki istaknuti kršćanin odriče vjere koju je nekada ispovijedao, zapitamo se: „Zašto?" Zašto bi toliko ljudi prestalo vjerovati u Boga kad je posvuda Njegovo djelo ruku (Psalam 19,1; 97,6; Rimljanima 1,20)? Svaka kultura na zemlji prepoznaje neki oblik božanstva, pa zašto toliko ljudi tvrdi da uopće ne vjeruje ni u kojeg boga?
Postoji nekoliko razloga zbog kojih se ljudi mogu definirati kao ateisti. Prvo je neznanje. Zbog nedostatka točnih podataka, osoba može zaključiti da ništa ne postoji izvan ovog svemira i čovjekovog iskustva. Budući da ostaje mnogo toga što ne znamo, neznanje često izmišlja ideje kako bi se upotpunile praznine. To često rezultira ili lažnim religijama ili ateizmom. Iscrpne informacije o Bogu često se iskrivljuju mitologijom ili religioznim praznovjerjem do te mjere da išta natprirodno zvuči kao iz bajke. Izloženi zbrkanim i zbunjujućim tvrdnjama, neki ljudi odlučuju da nema istine ni u jednoj i odbacuju sve.
Razočaranje je još jedan razlog zašto neki ljudi postaju ateisti. Zbog negativnih iskustava, poput neodgovorene molitve ili licemjernog ponašanja drugih, osoba može zaključiti da Bog ne postoji. Takva je reakcija potaknuta ljutnjom ili povredom. Ti ljudi smatraju da bi se, ako Bog postoji, ponašao na način koji bi mogli razumjeti ili se složiti. Budući da On nije reagirao onako kako su željeli, zaključuju da uopće ne postoji. Mogu se spotaknuti o komplicirane pojmove kao što su pakao, starozavjetni genocid ili vječnost, pa zaključuju da je Bog Biblije previše zbunjujući da bi bio stvaran. Razočaranje tjera ljude da pronalaze utjehu u onome što je vidljivo i poznato, a ne nevidljivo božanstvo. Kako bi izbjegli mogućnost većeg razočaranja, odriču se svakog pokušaja vjere i nalaze mjeru utjehe u odluci da Bog jednostavno ne postoji.
Usko povezani s razočaranima su oni koji sebe nazivaju „ateistima", dok su ustvari protiv Boga. Ateist je etiketa koju neki skrivaju iza maske koja prikriva duboku mržnju prema Bogu. Često zbog trauma u djetinjstvu ili zlostavljanja u ime religije, te ljude prožima antipatija prema svemu što ima vjersku konotaciju. Jedini način na koji se mogu osvetiti Bogu kojeg smatraju okrutnim jest da ga žestoko negiraju. Događaji iz prošlosti ostavili su rane toliko duboke da je lakše negirati stvarnost Božju nego priznati da ga mrze. Pravi ateisti ne bi ovo objašnjenje prihvatili, jer prepoznaju da ljutnja na Boga znači priznanje Njegovog postojanja. No mnogi se ustvari nazivaju ateistima, istodobno izražavajući ogorčenost prema Bogu, čije postojanje negiraju.
Drugi pak odbacuju ideju o Bogu jer žele da ga se može lakše pronaći. Na pitanje poznatom ateistu Richardu Dawkinsu: „Što biste rekli da se suočite s Bogom nakon smrti?", odgovorio je: „Rekao bih mu: 'Zašto si se toliko potrudio da se prikriješ?'" Neki se ljudi namršte na činjenicu da je Bog Duh, nevidljiv i nalazi se samo po vjeri (Hebrejima 11,6; Jeremija 29,13). Oni prihvaćaju stav da im Stvoritelj svemira duguje dokaz svog postojanja izvan onoga što je već prekomjerno dao (Psalam 19,1; 102,25; Rimljanima 1,20). Isus se susreo s tim načinom razmišljanja kad je hodao zemljom. U Marku 8, Isus je upravo nahranio četiri tisuće ljudi sa sedam kruhova i nekoliko malih riba, ali intelektualne elite su mu prišle tražeći da izvede neki znak i dokaže da je Mesija (stih 11). Isus je tu tvrdoću srca ilustrirao u svojoj prispodobi o bogatom čovjeku u paklu koji je čeznuo upozoriti svoju braću na ono što ih čeka nakon smrti (Luka 16,19-31). S neba je Abraham odgovorio: „Ako ne slušaju Mojsija i Proroke, neće se uvjeriti ni da tko od mrtvih uskrsne" (Luka 16,31).
Najvjerojatnije objašnjenje za neprestani porast ateizma nije se promijenilo od rajskog vrta (Postanak 3,6; Rimljanima 3,23). Sama suština svakog grijeha je samoopredjeljenje. Negirajući postojanje Stvoritelja, ateisti mogu raditi sve što žele bez brige za budući sud ili vječne posljedice (Matej 12,36; Rimljanima 14,12; 1. Petrova 4,5; Hebrejima 4,13). U dvadeset prvom stoljeću samoštovanje je postalo kulturno prihvatljivo. Ateizam privlači generaciju koja je odgajana na evolucionističkoj teoriji i moralnom relativizmu. Ivan 3,19 kaže: „Svjetlo je došlo na svijet, ali ljudi više uzljubiše tamu nego svjetlo jer im djela bijahu zla." Ako su ljudska bića samostvorena, samoodređena i egocentrična, tada ne postoji moralni zakon ili zakonodavac kojem se moraju podložiti. Ne postoje apsoluti i nitko kome su u konačnici odgovorni. Usvajajući takav način razmišljanja, ateisti se mogu usredotočiti na traženje zadovoljstva samo u ovom životu.
Sve dok znanstvenici, profesori i filozofi ponavljaju svoja ateistička stajališta kao istinu i mudrost, ljudi će to i dalje prihvaćati jer ideja samoopredjeljenja privlači naše buntovne prirode. Stav nije ništa novo, ali promjenjive kulturne norme čine ga otvorenije prihvatljivim. Rimljanima 1,18-31 detaljno prikazuje posljedice tog odbacivanja Božjeg autoriteta. Stih 28 kaže: „I kako nisu smatrali vrijednim držati se spoznaje Boga, predade ih Bog nevaljanu umu da čine što ne dolikuje." Naš svijet vidi posljedice te razvratnosti. Ono što ateisti nazivaju „prosvjetljenjem", Bog naziva ludošću. Rimljanima 1,22 kaže: „Praveći se da su mudri, postadoše ludi." Budući da je „početak mudrosti strah Gospodnji" (Psalam 111,10; Izreke 1,7; 9,10), tada je negiranje Gospodina (ateizam) početak bezumlja.
English
Zašto ima toliko ateista?
