Pitanje
Što Biblija smatra pod umiranjem sebi?
Odgovor
Koncept „umiranja sebi" nalazi se u Novom zavjetu. Izražava istinsku suštinu kršćanskog života, u kojem uzimamo svoj križ i slijedimo Krista. Umiranje sebi dio je nanovorođenja; stara osobnost umire i nova oživljava (Ivan 3,3-7). Ne samo da smo kao kršćani nanovo rođeni nakon spasenja, nego i nastavljamo umirati sebi kao dio procesa posvećenja. Kao takvo, umiranje sebi samo je jednokratni događaj i cjeloživotni proces.
Isus je više puta govorio svojim učenicima da uzmu svoj križ (instrument smrti) i slijede ga. Jasno je dao do znanja da ako ga slijede, moraju se odreći sebe, što znači odustati od života – duhovno, simbolički, pa čak i fizički, ako je potrebno. To je bio preduvjet da budemo sljedbenik Krista, koji je navijestio da će nastojanje spašavanja naših zemaljskih života rezultirati gubitkom naših života u kraljevstvu. Ali oni koji se odreknu svog života radi Njega, pronaći će vječni život (Matej 16,24-25; Marko 8,34-35). Doista, Isus je čak otišao toliko daleko da je rekao da oni koji ne žele žrtvovati svoj život za Njega ne mogu biti Njegovi učenici (Luka 14,27).
Obred krštenja izražava posvećenost vjernika da umre starom, grešnom načinu života (Rimljanima 6,4-8) i da se ponovo rodi za novi život u Kristu. Prilikom krštenja kršćanina, čin uranjanja u vodu simbolizira umiranje i ukop s Kristom. Čin izlaska iz vode oslikava Kristovo uskrsnuće. Krštenje nas poistovjećuje s Kristom u Njegovoj smrti i uskrsnuću, simbolično prikazujući cijeli život kršćanina kao umiranje sebi i življenje za Onoga i u Onome koji je umro za nas (Galaćanima 2,20).
Pavao objašnjava Galaćanima proces umiranja sebi kao onaj u kojem je „razapet s Kristom", i sada Pavao više ne živi, nego Krist živi u njemu (Galaćanima 2,20). Pavlov je stari život mrtav, zajedno sa sklonošću ka grijehu i slijeđenjem svjetovnih putova, a novi Pavao je prebivalište Krista koji živi u njemu i kroz njega. To ne znači da kad „umremo sebi" postajemo neaktivni ili neosjetljivi, niti se osjećamo mrtvima. Umjesto toga, umiranje sebi znači da će sve ono iz starog života biti usmrćeno, ponajviše grešni načini i životni stilovi koje smo nekada vodili. „A koji su Kristovi, razapeše tijelo sa strastima i požudama" (Galaćanima 5,24). Tamo gdje smo nekad slijedili sebična zadovoljstva, sada s jednakom strašću slijedimo ono što ugađa Bogu.
Umiranje sebi nikad se u Bibliji ne prikazuje kao nešto neobavezno u kršćanskom životu. To je stvarnost novog rođenja; nitko ne može doći Kristu ako nije spreman vidjeti svoj stari život razapet s Kristom i početi živjeti iznova u poslušnosti Njemu. Isus opisuje mlake sljedbenike koji pokušavaju djelomično živjeti u starom životu, a djelomično u novom, kao one koje će ispljunuti (Otkrivenje 3,15-16). To mlako stanje obilježilo je crkvu Laodiceje kao i mnoge druge crkve. Biti „mlak" simptom je nespremnosti da se umre sebi i živi za Krista. Umiranje sebi nije opcija za kršćane; već odluka koja vodi u vječni život.
English
Što Biblija smatra pod umiranjem sebi?
