Pitanje
Budući da Bog uskraćuje oproštaj, možemo li i mi?
Odgovor
Biblija puno govori o oproštaju, kako o Božjem oproštaju grešnim ljudskim bićima, tako i o oproštaju koji bi ljudska bića trebala imati jedni za druge. No to nisu dva odvojena, nepovezana pitanja o oproštaju; već vitalno povezana. Intimnost s Bogom i svakodnevno čišćenje ovise o našem opraštanju drugima (Matej 6,12), a naše opraštanje drugima treba biti uzor i primjer Božjeg oproštaja nama (Efežanima 4,32; Kološanima 3,13). Dakle, ovo je važno pitanje.
Moramo se potruditi razumjeti koliko je Bog oprostio nama ako ćemo drugima oprostiti na način koji odražava Božji oproštaj. Nažalost, u posljednjim desetljećima riječ „oproštaj" poprimila je konotaciju „psihološke slobode" umjesto slobode od grijeha, a to je unijelo određenu zbrku u čitav koncept onoga što znači oprostiti.
Istina je da je oproštaj koji nam Bog pruža uvjetovan našim priznanjem grijeha i pokajanjem. Priznanje uključuje slaganje s Bogom u vezi našeg grijeha, a pokajanje zahtijeva promjenu mišljenja koje se odnosi na pogrešan stav ili djelovanje i promjenu ponašanja koje pokazuje istinsku spremnost za odbacivanje grijeha. Grijeh ostaje neoprošten ako se ne prizna i ne pokaje za njega (vidi 1. Ivanova 1,9; Djela 20,21). Iako se ovo može činiti teškim uvjetom za oproštenje, to je također veliki blagoslov i obećanje. Priznanje grijeha nije čin samoosude, nego traženje Božjeg pružanja lijeka za grijeh u oproštenju kroz Krista.
Božji zahtjev da priznamo i pokajemo se za grijeh ne znači da Bog ne želi ili nije voljan oprostiti. Učinio je sve sa svoje strane kako bi nam omogućio oprost. Njegovo je srce voljno, ne želeći da itko propadne (2. Petrova 3,9), te je otišao do krajnje zamislivih granica da osigura način na koji nam može oprostiti. Zbog Kristove žrtve na križu, Bog nam besplatno nudi taj oproštaj.
Pismo kaže da trebamo oprostiti drugima kao što je nama oprošteno (Efežanima 4,32) i ljubiti jedni druge kao što smo ljubljeni (Ivan 13,34). Trebali bismo biti voljni i spremni pružiti oprost svima koji nam priđu u pokajanju priznajući svoj grijeh (Matej 6,14-15; 18,23-35; Efežanima 4,31-32; Kološanima 3,13). To nam nije samo dužnost, već bi nas trebalo radovati. Ako smo doista zahvalni što je nama oprošteno, ne bismo smjeli oklijevati u davanju oproštenja pokajničkom počinitelju, čak i ako nas uvijek iznova povređuje i kaje se. Uostalom, i mi uvijek iznova griješimo, i zahvalni smo što nam Bog oprašta kad dođemo k Njemu u istinskom pokajanju srca i priznanju.
To nas dovodi do otvorenog pitanja: trebamo li oprostiti osobi koja ne priznaje svoj grijeh i ne pokaje se? Da biste pravilno odgovorili, treba objasniti termin „oproštenje". Prvo, što oproštenje nije:
Oproštenje nije isto što i strpljenje. Uzdržavati se znači strpljivo podnositi provokaciju, blago prijeći preko ili zadržati samokontrolu usred frustracije. Strpljenje nas tjera da nečije grešno djelovanje ili stav mjerimo ljubavlju, mudrošću i razlučivanjem te odlučimo ne odgovarati. Sveto pismo za tu kvalitetu koristi različite riječi: strpljivost, susprezanje, suzdržavanje, i naravno, strpljenje (vidi Izreke 12,16; 19,11; 1. Petrova 4,8).
Oproštenje također nije zaboravljanje. Bog ne pati od amnezije u vezi našeg grijeha. Sjeća se vrlo jasno; međutim, to sjećanje nije za osudu (Rimljanima 8,1). Preljub kralja Davida i Abrahamovo laganje – ovi su grijesi zauvijek zapisani u Svetom Pismu. Bog ih očito nije „zaboravio".
Oproštenje nije uklanjanje svih posljedica. Čak i kad nam Krist oprosti, još uvijek možemo trpjeti prirodne posljedice svog grijeha (Izreke 6,27) ili se suočiti s disciplinom Nebeskog Oca koji nas ljubi (Hebrejima 12,5-6).
Oproštenje nije osjećaj. Dužnost je oprostiti počinitelju. Osjećaji mogu ili ne moraju pratiti oprost. Osjećaj gorčine protiv neke osobe može s vremenom izblijedjeti ako se oprost ne pruži.
Oproštenje nije privatni, samotni čin individualnog srca. Drugim riječima, oproštaj uključuje najmanje dvije osobe. Tu dolazi priznanje i pokajanje. Oproštenje nije samo u onome što se događa u srcu povrijeđene osobe; to je transakcija između dvije osobe.
Oproštenje nije sebično; nije motivirano vlastitim interesom. Ne opraštamo samo zbog sebe ili kako bismo se oslobodili stresa. Opraštamo iz ljubavi prema Bogu, ljubavi prema bližnjima i zahvalnosti na tome što je nama oprošteno.
Oproštenje nije automatsko vraćanje povjerenja. Pogrešno je misliti da oprost nasilnom supružniku danas znači da razlaz treba okončati sutra. Sveto pismo nam daje mnogo razloga za nepovjerenje prema onima koji su se pokazali nepouzdanima (vidi Luka 16,10-12). Obnova povjerenja može započeti tek nakon procesa pomirenja koji uključuje istinski oproštaj – koji, naravno, uključuje priznanje i pokajanje.
Također, ono što je važno, ponuđeni i dostupni oproštaj nije isto što i dani, primljeni i realizirani oproštaj. Ovdje se sama riječ „oproštenje" bez kvalifikacije često koristi različito i izvan onoga kako to Božja Riječ koristi. Obično stav oproštaja – voljnost da oprostimo – „oproštenje" nazivamo isto kao i stvarnu transakciju pravog oproštenja. To jest, u popularnom razmišljanju, sve dok je osoba otvorena za oproštenje, već je oprostila. No ova široka definicija oproštenja kratki je spoj procesa priznanja i pokajanja. Ponuđeni oproštaj i primljeni oproštaj potpuno su različiti, a ne pomažemo si koristeći istu riječ za jedno i drugo.
Ako ovo oproštenje nije, što onda jest? Izvrsna definicija oproštenja nalazi se u knjizi Chrisa Braunsa Raspakiravanje oprosta:
Božje oproštenje: Predanost jedinog pravog Boga da milostivo oprosti onima koji se pokaju i vjeruju kako bi se pomirili s njim, iako ta predanost ne uklanja sve posljedice.
Opće ljudsko oproštenje: Predanost povrijeđenog da milostivo oprosti onom tko se pokaje iz moralne odgovornosti i pomiri se s tom osobom, iako nisu sve posljedice nužno otklonjene.
Biblijski, potpuno oproštenje nije samo nešto što povrijeđena osoba nudi, već zahtijeva da ga počinitelj primi, što dovodi do pomirenja odnosa. Prva Ivanova 1,9 pokazuje da je postupak oproštenja prvenstveno oslobađanje grešnika; oproštenje okončava odbačenost usklađujući na taj način odnos. Zato moramo biti spremni oprostiti drugima – ako nismo spremni oprostiti, odbijamo dopustiti drugima da uživaju u onome čime nas je Bog blagoslovio. Moderna pop psihologija pogrešno uči da je „oprost" jednostran, da je pomirenje nepotrebno i da je svrha ovog jednostranog opraštanja osloboditi povrijeđenu osobu osjećaja gorčine.
Iako ne smijemo u sebi gajiti gorčinu (Hebrejima 12,15) ili vraćati zlo za zlo (1. Petrova 3,9), trebamo paziti da slijedimo Božje vodstvo i ne dijelimo oproštenje onima koji se ne pokaju. Ukratko, trebamo uskratiti oprost onima koji ne priznaju i ne pokaju se; istodobno, trebamo ponuditi oproštaj i zadržati stav spremnosti na oproštaj.
Stjepan, dok su ga kamenovali do smrti, ilustrira princip opraštanja. Ponavljajući Isusove riječi s križa, Stjepan se moli: „Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!" (Djela 7,60; usp. Luka 23,34). Ove riječi pokazuju definitivnu spremnost na oproštaj, ali ne ukazuju na dovršenu transakciju opraštanja. Stjepan se jednostavno molio da Bog oprosti njegovim ubojicama. Stjepan nije gajio gorčinu, a kad bi i ako bi se njegovi ubojice pokajali, poželio im je oprost – što je prekrasan primjer ljubavi prema našim neprijateljima i molitva za one koji nas progone (Matej 5,44).
Biblija zapovijeda protu-intuitivno djelovanje da nahranimo našeg neprijatelja kad je gladan (Rimljanima 12,20). Ne znači da moramo automatski oprostiti našim neprijateljima (ili im vjerovati), već ih ljubiti i raditi za njihovo dobro.
Ako se „oproštaj" daje prerano bez preduvjeta priznanja i pokajanja, tada obje strane nisu otvoreno rješavale istinu. Ako počinitelj ne prizna svoj grijeh, tada zapravo ne razumije što znači oprostiti. Dugoročno, zaobilaženje priznanja ili pokajanja ne pomaže počinitelju da shvati značaj grijeha, te sprečava osjećaj pravde, zbog čega se povrijeđena osoba još više bori protiv gorčine.
Evo nekoliko ključnih smjernica za pobožni oproštaj:
• priznajte činjenicu zla (Rimljanima 12,9)
• prepustite osvetu Gospodinu (Rimljanima 12,19)
• ne ostavljajte mjesta gorčini, osveti, inatu ili odmazdi
• imajte srce spremno oprostiti u svakom trenutku
• vjerujte Bogu da će vam omogućiti da dobrim savladate zlo, čak i da volite i hranite neprijatelja (Rimljanima 12,20-21)
• sjetite se da je Bog uspostavio vlasti, a dio njihove uloge dane od Boga je da budu „služnik Božji, osvetnik koji iskaljuje Božji gnjev na onomu koji zlo čini" (Rimljanima 13: 4). Jedan od razloga što se ne morate osvećivati jest taj što je Bog ovlastio autoritete da osiguraju pravdu.
English
Budući da Bog uskraćuje oproštaj, možemo li i mi?
