Pitanje
Što je uvjetna sigurnost?
Odgovor
„Uvjetna sigurnost“ je teološki pojam koji se koristi po pitanju spasenja onih koji vjeruju u Isusa Krista. Opisuje trajnu kvalitetu kršćanskog spasenja. Drugim riječima, kršćansko spasenje je „uvjetno sigurno“. To postavlja pitanje: pod kojim je uvjetom spasenje vjernika sigurno? Zagovornici uvjetne sigurnosti tvrde da je spasenje uvjetovano time što se ostaje vjeran do samoga kraja. Ako koristimo analogiju koju koristi Biblija, trkač mora završiti utrku kako bi dobio nagradu. Oni koji se drže nauka uvjetne sigurnosti za podršku koriste sljedeće biblijske stihove:
„I ustat će mnogi lažni proroci, i zavesti mnoge. I zato što će se bezakonje umnožiti, ohladnjet će ljubav mnogih. Ali tko ustraje do svršetka, taj će se spasiti“ (Matej 24,11-13 VB).
„Dakle, braćo, dužnici smo, ali ne ¬tijelu da po tijelu živimo. Jer ako po tijelu živite, umrijeti vam je; ako pak Duhom usmrćujete djela ¬tijela, živjet ćete. Jer svi koji su Duhom Božjim vođeni, oni su sinovi Božji“ (Rimljanima 8,12-14 VB).
„Obznanjujem vam, braćo, evanđelje koje vam navijestih, koje i primiste, u kojem i stojite, po kojem se i spasavate — ako držite riječ koju sam vam evanđeljem navijestio, osim ako uzalud uzvjerovaste“ (1. Korinćanima 15,1-2 VB).
„Ne varajte se, Bog se ne da izrugivati! Jer što god čovjek sije, to će i žeti. Jer tko sije u tijelo svoje, iz tijela će žeti raspadljivost; a tko sije u Duh, iz Duha će žeti život vječni. A u činjenju dobra ne posustajmo, jer ćemo u svoje vrijeme žeti ako ne klonemo“ (Galaćanima 6,7-9 VB).
Ovi i još neki stihovi upućuju na uvjetnu kvalitetu spasenja vjernika. U svakom od ovih stihova, biblijski autor (pod nadahnućem Duha Svetoga) koristi uvjetni jezik u označavanju prirode sigurnosti vjernika u Kristu (npr. ako ustrajete, onda ćete biti spašeni). Kako bi bio siguran u spasenje, vjernik mora: 1) ustrajati do kraja; 2) živjeti po Duhu; 3) čvrsto se držati Riječi; i 4) sijati u Duh. To ne znači da se na bilo koji način izostavlja dar spasenja, nego da pojedinačni vjernik mora ozbiljno težiti tome da ostane vjeran. Kao što Pavao kaže: „Sa strahom i trepetom radite oko svojega spasenja“ (Filipljanima 2,12).
S obzirom na težinu biblijskih dokaza, čini se da je gledište uvjetne sigurnosti nepobitno. Kako se itko može protiviti tome da vjernik mora ostati vjeran do kraja kako bi bio siguran u svoje spasenje? Ipak, postoji i druga strana ove rasprave. Ovo je prastara teološka rasprava između arminijanaca (onih koji zagovaraju uvjetnu sigurnost) i kalvinista (onih koji zagovaraju takozvanu „vječnu“ sigurnost ili ustrajnost svetih). Premda arminijanac može citirati mnoge biblijske stihove koji ukazuju na uvjetnu sigurnost vjernika, kalvinist također može pokazati jednako veliki broj stihova koji podržavaju gledište vječne sigurnosti, kao što su sljedeći:
„Jer ustat će lažni kristi i lažni proroci i izvodit će velike znake i čudesa da, bude li moguće, zavedu i izabranike“ (Matej 24,24 VB).
„Ta uvjeren sam: ni smrt, ni život, ni anđeli, ni poglavarstva, ni sile, ni sadašnje, ni buduće, ni visina, ni dubina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje koja je u Kristu Isusu Gospodinu našemu“ (Rimljanima 8,38-39 VB).
„I ja im dajem život vječni te neće propasti dovijeka, i nitko ih neće ugrabiti iz ruke moje. Otac moj, koji mi ih dade, veći je od sviju. I nitko ih ne može ugrabiti iz ruke Oca mojega“ (Ivan 10,28-29 VB).
„U njemu ste i vi, pošto ste čuli riječ istine — evanđelje spasenja svojega, u njemu ste, pošto uzvjerovaste, i zapečaćeni Duhom obećanim Svetim, koji je zalog naše baštine do otkupljenja stečevine — na hvalu slave njegove“ (Efežanima 1,13-14 VB).
Može se navesti još mnogo stihova koji detaljno opisuju vječnu sigurnost pravog Kristovog sljedbenika. U svakom od navedenih stihova ističe se jedno – vječna sigurnost vjernika nema nikakve veze s individualnim naporom vjernika, nego s očuvanom Božjom milošću, dok se stihovi koji podržavaju uvjetnu sigurnost fokusiraju na sposobnost vjernika da ostane vjeran.
Što bismo iz svega toga trebali zaključiti? Uči li Biblija ujedno uvjetnu i vječnu sigurnost? Odgovor je „ne“. Ipak, moramo biti u stanju pomiriti stihove koji govore o vjerniku koji ostaje vjeran i stihove koji govore o Božjem očuvanju vjernika do kraja. Odgovor je da zavirimo u ono što teolozi nazivaju Doktrine milosti. Doktrine milosti još se zovu pet točaka kalvinizma (što je pogrešan naziv, budući da Kalvin nikad nije artikulirao samo „pet točaka“). Ovo su, ukratko, Doktrine milosti:
Potpuna izopačenost: Zbog izvornog grijeha, čovjek se rađa potpuno pokvaren i ne može učiniti ništa što ugađa Bogu, niti traži Boga.
Bezuvjetno izabranje: Zbog čovjekove pokvarenosti, Bog mora intervenirati kako bi providio spasenje vjernika. Bog to čini bezuvjetnim izabranjem (odn. čovjek ne pridonosi ništa svom spasenju).
Ograničeno pomirenje: Kako bi Bog primio one koje je izabrao spasiti, pomirenje mora biti takvo da zadovolji pravednu Božju osudu nad grijehom. Bog to čini kroz žrtvu svoga Sina, Isusa Krista.
Milost kojoj se ne može oduprijeti: Bog u „pravo vrijeme“ koristi zasluge tog spasenja privlačenjem svojih izabranika po obnavljajućoj snazi Duha Svetoga. To se postiže kroz sredstva propovijedanja evanđelja.
Očuvanje svetih: Spasenje koje je Bog namijenio za vjernike providio je do kraja, jer Bog čuva i posvećuje svoje izabranike do kraja.
Kako bismo procijenili je li vjernikovo spasenje uvjetno ili vječno sigurno, prvo se moramo pozabaviti s prethodnih pet točaka Doktrina milosti. Ustrajnost svetih nije nauk sam za sebe, već se logično oslanja na preostale četiri točke. Osnova Doktrina milosti jest prva točka, potpuna izopačenost, koju ostale četiri točke nužno moraju slijediti ako je istinita. Biblija neupitno uči da je čovjek, na svoju ruku, potpuno nesposoban doći Bogu i spasiti se (Matej 19,25-26; Ivan 6,44; Rimljanima 3,10-18).
Kritičari kalvinizma i Doktrina milosti tvrde da se naučavanjem ovih doktrina gube svetost i pobožnost. Drugim riječima, ako je spasenje vječno sigurno, što sprječava vjernika da griješi po svojoj volji? Apostol Pavao je postavio isto pitanje u Rimljanima 6,1. Pavlov je odgovor da grijeh nije spojiv s novim životom u Kristu (Rimljanima 6,2-4). Daleko od zagovaranja dozvole za grijeh, Doktrine milosti zapravo još više promiču kršćansku pobožnost od nauka uvjetne sigurnosti. Puritanci, koji su bili poznati po svojoj pobožnosti i strogoj predanosti svetom življenju, pretežno su bili kalvinisti. U Doktrinama milosti, pobožnost se gleda kao zahvalni odgovor vjernika na Božju predivnu milost u spasenju (Rimljanima 12,1-2). Te doktrine, ako ih se držimo i ispravno u njih vjerujemo, rezultiraju djelima kao odgovorom prave ljubavi prema našem milostivom Bogu, koji nas je dovoljno ljubio da nas spasi od našeg grijeha i bijede. Heidelberški katekizam (jedan od najstarijih vjerskih dokumenata protestantske reformacije i alat za učenje djece i novih vjernika) dijeli se na tri sekcije: Bijeda čovjeka (naše grešno stanje); Oslobađanje čovjeka (Božje milostivo djelo spasenja po Isusu Kristu); te Zahvalnost (naš odgovor na Božju milost, koji također ocrtava našu dužnost kao kršćana).
Dakle, ako prihvatimo pretpostavku da su Doktrine milosti istinite (tj. biblijske), kako to onda pomiriti sa svim tim stihovima koji promiču uvjetnu sigurnost? Ukratko, odgovor je da mi (vjernici) ustrajemo (ostajemo vjerni do kraja) jer nas Bog čuva. Drugim riječima, ako ne činimo ništa da bismo zadobili ili zaslužili spasenje (spasenje kao besplatni dar Božje milosti), kako onda možemo izgubiti spasenje? Uvjetna sigurnost je prihvatljiva samo onima koji također vjeruju da nekako sami doprinose svojem spasenju (što logično podrazumijeva teologija arminijanizma). No, to proturječi stihovima kao što su Efežanima 2,8-9: „Ta milošću ste spašeni po vjeri! I to nije od vas, Božji je to dar! Ne po djelima, da se ne bi tko pohvalio“, koji jasno tvrde da našem spasenju ne doprinosimo apsolutno ništa; čak je i vjera koja je nužna za primanje dara milosti sama po sebi dar Božji.
Arminijanizam daje čovjeku razlog da se na kraju pohvali. Ukoliko zbog moje suradnje s Božjim Duhom ostajem vjeran do kraja, onda se mogu (malo) pohvaliti da sam mogao zadržati smjer i završiti utrku. Međutim, u nebu neće biti hvaljenja, osim hvaljenja u Gospodinu (1. Korinćanima 1,31). Nauk uvjetne sigurnosti nije biblijski; Biblija je sasvim jasna da ustrajemo jer nas Bog čuva.
English
Što je uvjetna sigurnost?
