Pitanje
Zašto je ideja vječnog prokletstva toliko odbojna za mnoge ljude?
Odgovor
U promjenjivim vjetrovima modernih kultura mnogi ljudi teško mogu shvatiti ideju vječnih muka i prokletstva. Zašto je tome tako? Biblija jasno govori da je pakao doslovno mjesto. Krist je više govorio o paklu nego o raju. Tamo neće biti kažnjeni samo Sotona i njegovi službenici, nego će i svi koji odbacuju Isusa Krista provesti vječnost zajedno s njima. Želja za odbacivanjem ili revizijom doktrine pakla neće ublažiti njegov plamen niti učiniti da mjesto nestane. Ipak, mnogi se zalažu za ideju vječnog prokletstva i evo nekoliko razloga za to:
Utjecaj suvremene misli. U ovo postmoderno doba mnogi se jako trude osigurati da nitko ne bude uvrijeđen, a biblijski se nauk o paklu smatra uvredljivim. Pregrub, previše staromodan, preosjetljiv. Mudrost ovog svijeta usredotočena je na ovaj život, bez razmišljanja o životu koji dolazi.
Strah. Beskrajna, svjesna kazna lišena svake nade doista je zastrašujuća perspektiva. Mnogi ljudi radije bi zanemarili izvor straha negoli se suočili s njim i suočili se s njim biblijski. Činjenica je da bi pakao trebao biti zastrašujući s obzirom na to da je to mjesto osude izvorno stvoreno za đavla i njegove anđele (Matej 25,41).
Pogrešan pogled na Božju ljubav. Mnogi koji odbacuju ideju vječnog prokletstva, čine to jer im je teško vjerovati da bi Bog koji voli mogao zauvijek protjerati ljude na mjesto stravično poput pakla. Međutim, Božja ljubav ne negira Njegovu pravdu, Njegovu pravednost ili Njegovu svetost. Niti Njegova pravda ne negira Njegovu ljubav. Zapravo, Božja ljubav pruža put za bijeg od Njegove srdžbe: žrtvu Isusa Krista na križu (Ivan 3,16-18).
Umanjivanje grijeha. Neki smatraju šokantno nepravednim da bi naknada za puki život grijeha trebala biti vječna kazna. Drugi odbacuju ideju pakla jer u njihovim mislima grijeh nije toliko loš. Svakako nije dovoljno loš da opravda vječno mučenje. Naravno, obično je naš vlastiti grijeh ono što umanjujemo; drugi bi ljudi mogli zaslužiti pakao – ubojice i slični. Ovaj stav otkriva nerazumijevanje univerzalne gnjusne prirode grijeha. Problem je inzistiranje na vlastitoj osnovnoj dobroti, koja isključuje misli o ognjenom sudu i negira istinu iz Rimljanima 3,10 („Nema pravedna nijednoga“). Užas bezakonja prisilila je Krista na križ. Bog je na smrt mrzio grijeh.
Iskrivljene teorije. Još jedan razlog zbog kojeg ljudi odbacuju koncept vječnog prokletstva jest taj što ih podučavaju alternativnim teorijama. Jedna od takvih teorija je univerzalizam koji kaže da će svi na kraju dospjeti u nebo. Druga je teorija anihilacionizam, u kojem se priznaje postojanje pakla, ali negira njegova vječna priroda. Anihilacionisti vjeruju da će oni koji završe u paklu na kraju umrijeti i prestati postojati (tj. biti uništeni). Ova teorija jednostavno prikazuje pakao kao privremenu kaznu. Obje se teorije predstavljaju kao izvedive mogućnosti biblijskog učenja o paklu; međutim, obje griješe stavljajući ljudsko mišljenje iznad božanske objave.
Nepotpuno učenje. Mnogi suvremeni pastori koji vjeruju u doktrinu pakla smatraju je jednostavno previše osjetljivom temom za propovijedanje. To dodatno pridonosi modernom poricanju pakla. Članovi u crkvama u kojima se ne propovijeda pakao ne znaju što Biblija kaže na tu temu i glavni su kandidati za obmanu po tom pitanju. Pastorova je odgovornost „boriti se za vjeru koja je jednom zauvijek predana svetima“ (Judina 1,3), a ne izabirati koje će dijelove Biblije izostaviti.
Sotonine smicalice. Sotonina prva laž bila je negiranje osude. U rajskom vrtu zmija je rekla Evi: „Zasigurno nećete umrijeti“ (Postanak 3,4). To je i dalje jedna od glavnih Sotoninih taktika. Jer „bog ovoga svijeta zaslijepi umove nevjerničke“ (2. Korinćanima 4,4), a sljepoća koju proizvodi uključuje negiranje svetih Božjih odredbi. Uvjerite nespašene da ne postoji osuda i oni mogu „jesti, piti i biti veseli“ bez brige za budućnost.
Ako razumijemo prirodu svog Stvoritelja, ne bismo trebali imati poteškoća s razumijevanjem pojma pakla. „[Bog] je Stijena, savršeno je djelo njegovo, jer prȁvi su svi njegovi puti; Bog istine i bez nepravde, pravedan i pravičan je on“ (Ponovljeni zakon 32,4, naglasak dodan). Njegova je želja da nitko ne propadne, već da se svi pokaju (2. Petrova 3,9).
Suprotstaviti se biblijskom učenju o paklu znači u osnovi reći: „Da sam Bog, ne bih pakao učinio takvim.“ Problem takvog razmišljanja jest njegov inherentni ponos – samozadovoljno sugerira da možemo poboljšati Božji plan. Međutim, mi nismo mudriji od Boga; nemamo više ljubavi niti smo pravedniji. Odbacivanje ili preispitivanje biblijske doktrine o paklu nosi tužnu ironiju, koju je jedan autor objasnio ovako: „Jedini rezultat svih pokušaja, koliko god dobronamjerni bili, u klimatiziranju pakla jest osigurati da što više ljudi tamo završi.“
English
Zašto je ideja vječnog prokletstva toliko odbojna za mnoge ljude?
