Pitanje
Što Biblija kaže o povjerenju u druge?
Odgovor
Na temu povjerenja u druge, kralj David je rekao: „Bolje je uzdati se u GOSPODINA negoli imati povjerenje u čovjeka. Bolje je uzdati se u GOSPODINA negoli imati povjerenje u knezove“ (Psalam 118,8-9). David je govorio iz iskustva, jer su ga mnogo puta izdali oni koji su mu bili bliski (vidi Psalam 41,9). Umjesto da postane ogorčen ili da sve ljude u njegovo doba smatra inherentno nepouzdanima i nevrijednima, naučio je i podučavao jednostavnu istinu: grešni će nas ljudi iznevjeriti, ali uvijek se možemo pouzdati u Boga. Davidov sin, kralj Salomon, dobro je naučio tu lekciju, dodavši da je bolje vjerovati Bogu nego vlastitom umu (Izreke 3,5-6).
Iako će nas drugi ponekad iznevjeriti, a ni mi sami nismo uvijek vrijedni povjerenja, ipak možemo i trebamo vjerovati ljudima na različitim nivoima. Bez povjerenja, pravi odnos je nemoguć. Upravo zato što znamo da nas Bog nikada neće iznevjeriti, možemo vjerovati drugima. Naša konačna sigurnost je u Njemu, stoga možemo slobodno vjerovati drugima i iskusiti radost koju to donosi. Vjerovanje drugima gotovo je neodvojivo od ljubavi prema drugima. Prava intimnost može se postići samo iskrenošću i povjerenjem. Zahtijeva povjerenje da nosimo terete jedni drugih (Galaćanima 6,2) i „pazimo jedni na druge da se potičemo na ljubav i na dobra djela“ (Hebrejima 10,24). Potrebno je povjerenje da jedni drugima priznamo svoje grijehe (Jakovljeva 5,16) i govorimo o svojim potrebama (Jakovljeva 5,14; Rimljanima 12,15). Povjerenje je potrebno u svim ljudskim odnosima, a posebno za zdravo funkcioniranje Kristove obitelji.
Kršćani se trebaju truditi biti pouzdani. Isus je jasno rekao da Njegovi sljedbenici trebaju održati svoju riječ (Matej 5,37). Jakov je ponovio zapovijed (Jakovljeva 5,12). Od kršćana se traži da budu diskretni i suzdrže se od ogovaranja (Izreke 16,28; 20,19; 1. Timoteju 5,13; 2. Timoteju 2,16). U isto vrijeme, kršćani su pozvani dići glas kada je to prikladno i pomoći da dođe do obnove od grijeha (Matej 18,15-17; Galaćanima 6,1). Kršćani trebaju biti govornici istine i tu istinu govoriti u ljubavi (Efežanima 4,15; 1. Petrova 3,15). Moramo dati sve od sebe da se „pokažemo prokušani pred Bogom, radnik koji se nema čega stidjeti, ispravno razlažući riječ istine“ (2. Timoteju 2,15). Od kršćana se također očekuje da brinu o praktičnim potrebama drugih (Jakovljeva 2,14-17; 1. Ivanova 3,17-18; 4,20-21). Sve te radnje pridonose pouzdanju. Kršćani bi trebali biti ljudi kojima drugi mogu vjerovati. Takvu pouzdanost osnažuje Duh Sveti koji djeluje u životu vjernika (2. Korinćanima 3,18; Filipljanima 1,6; Galaćanima 5,13-26).
Vjerovati drugima nije uvijek prirodno ili lako. Bilo bi mudro odvojiti vrijeme za upoznavanje drugih, a ne naivno im dati svoje potpuno povjerenje. Isus je to činio kada se povremeno povlačio iz mnoštva (Ivan 2,23-25; 6,15). Ali ponekad je teško razlikovati između toga da budemo mudri u vezi s našim povjerenjem i da budemo pretjerano zaštitni prema sebi zbog prošlih povrijeđenosti ili straha. Ako smatramo da nerado ikome vjerujemo u bilo kojoj mjeri, bilo bi mudro učiniti malo introspekcije, te ako je potrebno, zamoliti Boga da izliječi naša ranjena srca.
Biblija daje savjete o tome kako vjerovati drugima nakon što smo bili povrijeđeni. Pouzdanje u Boga je prvi, najvažniji korak. Kad znamo da će, bez obzira što nam ljudi učine, Bog uvijek biti tu, vjeran, istinit i pouzdan, lakše se nosimo s izdajom ili razočarenjima. Psalam 118,6 kaže: „GOSPODIN je na mojoj strani; neću se bojati: što mi može učiniti čovjek?“. Korisno je čitati Božju Riječ s pažnjom na načine na koje On opisuje svoju vlastitu vjernost i pouzdanost. Molitva je ključna. Osobito ako se osjećamo kao da je Bog iznevjerio naše povjerenje dopustivši da budemo povrijeđeni, potrebno nas je podsjetiti na Njegovu istinu i utješiti se Njegovom ljubavlju.
Drugi korak nakon povrijeđenosti zbog vjerovanja drugima je oprost. Kao što je Isus rekao Petru, ako brat zgriješi protiv tebe sedamdeset puta sedam na dan i vrati se tražeći oproštenje, trebamo oprostiti (Matej 18,21-22). Nije stvar u tome da ne bismo trebali oprostiti sedamdeset puta osmu uvredu, nego da trebamo biti ljudi koji nastoje neprestano opraštati. Ako neka osoba iznova ruši naše povjerenje bez pokajanja, ne moramo se nastaviti družiti s njom niti se pokazati ranjivima prema njoj. Ipak, također ne bismo trebali gajiti gorčinu ili dopustiti da postupci te osobe ometaju naše odnose s drugim ljudima (Hebrejima 12,14-15). Ako se osoba istinski kaje – čak i kada to uključuje izdaju i iskorišteno povjerenje – trebamo nastojati u potpunosti oprostiti, pa čak i težiti obnovi i ponovnoj izgradnji povjerenja tijekom vremena. Kao dio lekcije o opraštanju, Isus je ispričao prispodobu o sluzi kojemu je oprošten veliki dug, a zatim je izašao i odmah postao pun osude i okrutnosti prema drugom sluzi koji mu je dugovao mali dug. Bezdušni postupci nemilosrdnog sluge trebaju nas podsjetiti na našu potrebu da oprostimo. Bog nam je oprostio mnogo veći dug od svega što nam duguju drugi ljudi (Matej 18,23-35).
Konačno, ponavlja se da, kako učimo vjerovati drugima, trebamo neprestano težiti da sami budemo pouzdani. To je dobro i pobožno. Trebamo biti sigurno mjesto za druge (Izreke 3,29) i njegovati povjerenja (Izreke 11,13). Trebamo biti poznati po svojoj iskrenosti (Izreke 12,22) i spremnosti da patimo s prijateljem (Izreke 17,17). Svi prolaze kroz teška vremena, a naša prijateljstva trebamo još više kada sunce ne sja. Ponekad svi iznevjerimo druge. Ali uvijek bismo trebali težiti „hodati dostojno poziva kojim ste pozvani, sa svom poniznošću i krotkošću, sa strpljivošću, podnoseći jedni druge u ljubavi“ (Efežanima 4,1-2).
English
Što Biblija kaže o povjerenju u druge?
