Pitanje
Je li vjerska sloboda biblijski pojam?
Odgovor
Po Mojsijevom zakonu, Izrael je djelovao pod teokracijom. Uspjeh ili neuspjeh nacije ovisio je o stupnju poslušnosti Bogu. „Vjerska sloboda" nije bila dio starozavjetnog sustava, jer je Bog vladao Izraelom izravno. Naravno, izraelska teokracija nije trebala biti uzor vlade za ostatak svijeta. Nacije koje su nametnule samozvanu teokraciju, poput srednjovjekovne Španjolske, proizvele su totalitarne noćne more. Vjerska netolerancija inkvizicije nije bila produkt istinske teokracije; već rezultat nemoćnih, grešnih ljudi.
U Novom zavjetu imamo jasniju sliku uloge vlasti koju je Bog odredio. Rimljanima 13,3-4 opisuje vladine odgovornosti koje su, jednostavno rečeno, kažnjavanje zlih djela, nagrađivanje dobrih djela i provođenje pravde. Dakle, Bog je dao vlastima određene dužnosti, ali provođenje određenog sustava štovanja nije među njima.
Nema sukoba između biblijskih načela i građanskog načela vjerske slobode. Ustvari, samo vlasti ukorijenjene u judeo-kršćanskim vrijednostima dopuštaju takvu slobodu. Islamske, hinduističke i budističke vlasti ne dopuštaju vjersku slobodu; stoga su zemlje poput Pakistana, Indije i Tibeta u cjelini netolerantne prema drugim religijama. Ateističke vlade, poput bivšeg Sovjetskog Saveza, također su se pokazale protivničke slobodnom vjerskom izražavanju.
Koncept vjerske slobode biblijski je iz više razloga. Prvo, sam Bog pruža „vjersku slobodu" ljudima, a Biblija daje nekoliko primjera. U Mateju 19,16-23, bogati mladi upravitelj dolazi k Isusu. Nakon kratkog razgovora, mladić je „otišao žalostan" odlučivši da neće slijediti Krista. Ovdje je najvažnija činjenica da ga je Isus pustio. Bog ne „sili" nikoga da vjeruje u Njega. Vjera se zapovijeda, ali nikad ne prisiljava. U Mateju 23,37, Isus izražava svoju želju da sakupi jeruzalemsku djecu, ali oni „nisu htjeli". Ako Bog daje ljudima slobodu da ga odaberu ili odbace, onda bismo to trebali činiti i mi.
Drugo, vjerska sloboda poštuje Božju sliku u čovjeku (Postanak 1,26). Dio sličnosti s Bogom je čovjekova volja, to jest sposobnost čovjeka da odlučuje. Bog poštuje naše izbore u tome što nam daje slobodu donošenja odluka u vezi s našom budućnošću (Postanak 13,8-12; Jošua 24,15), čak i ako donosimo pogrešne odluke. Opet, ako nam Bog dopušta da izaberemo, trebali bismo dopustiti i drugima da izaberu.
Treće, vjerska sloboda priznaje da je Duh Sveti taj koji mijenja srca, a ne vlasti (Ivan 6,63). Samo Isus spašava. Oduzimanje vjerske slobode znači ukazati da ljudske vlasti sa svojim pogrešivim vladarima imaju moć utvrditi koja je vjera ispravna. Ali Kristovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta (Ivan 18,36) i nitko ne postaje kršćanin vladinim dekretom. Kršćani postajemo Božjom milošću po vjeri u Krista (Efežanima 2,8-9). Ono što vlasti čine ili ne čine nema veze s novim rođenjem (Ivan 1,12-13; 3,5-8).
Četvrto, vjerska sloboda priznaje da se u konačnoj analizi ne radi o vjeri; radi se o odnosu. Bog ne želi vanjski oblik štovanja, već osobni odnos sa svojom djecom (Matej 15,7-8). Nikakva količina državne kontrole ne može proizvesti takav odnos.
English
Je li vjerska sloboda biblijski pojam?
