Pitanje
Zašto trebam vjerovati u Kristovo uskrsnuće?
Odgovor
Poprilično je dobro potvrđena činjenica da je Isus Krist bio javno pogubljen u Judeji, u prvom stoljeću nove ere, pod Poncijem Pilatom, putem raspeća, pod nalogom židovskog Sanhedrina. Nekršćanski povijesni zapisi Josipa Flavija, Kornelija Tacita, Lucijana iz Samosate, Majmonida, pa čak i židovskog Sanhedrina potkrjepljuju rane kršćanske zapise očevidaca o ovim važnim povijesnim aspektima smrti Isusa Krista.
Što se tiče Njegova uskrsnuća, postoji nekoliko dokaza koji čine uvjerljiv slučaj. Čudo pravnih nauka i međunarodni državnik, pokojni Sir Lionel Luckhoo (kojega Guinnessova knjiga rekorda slavi zbog njegovih 245 uzastopnih oslobađajućih presuda za ubojstvo u kojima je bio branitelj) sažeo je kršćanski entuzijazam i uvjerenost u snagu slučaja uskrsnuća kada je napisao: „Proveo sam više od 42 godine kao odvjetnik obrane na suđenjima u mnogim dijelovima svijeta i još uvijek sam u aktivnoj praksi. Imao sam sreću osigurati velik broj uspješnih obrana pred porotom i nedvosmisleno kažem da su dokazi za Uskrsnuće Isusa Krista u tolikoj mjeri neosporivi da prisiljavaju na prihvaćanje dokaza koji ne ostavljaju mjesta sumnji.“
Odgovor sekularne zajednice na iste dokaze bio je predvidivo apatičan u skladu s njihovom čvrstom odanosti metodološkom naturalizmu. Ukoliko niste upoznati s tim izrazom, metodološki naturalizam je ljudski pokušaj objašnjavanja svih stvari i pojava jedino i izričito u kontekstu prirodnih uzroka. U slučaju da neki povijesni događaj prkosi prirodnom objašnjenju (npr. čudesno uskrsnuće), sekularni znanstvenici mu općenito prilaze s ogromnim skepticizmom, usprkos dokazima, bez obzira koliko uvjerljivo oni mogu govoriti njima u prilog.
Prema našem shvaćanju, takvo nepokolebljivo pristajanje uz prirodne uzroke, bez obzira na materijalne dokaze koji govore suprotno, nije pogodno za nepristrano (i stoga adekvatno) istraživanje dokaza. Slažemo se s dr. Wernherom von Braunom i brojnim drugima koji još uvijek vjeruju da forsiranje popularne filozofske predispozicije na dokaze sprječava objektivnost. Ili, riječima dr. von Brauna: „Biti primoran vjerovati samo u jedan zaključak … znači prekršiti objektivnu narav same znanosti.“
Rekavši to, sada ćemo istražiti nekoliko dokaza koji govore u prilog uskrsnuću.
Prvi niz dokaza za Kristovo uskrsnuće
Kao prvo, imamo dokazano iskrena svjedočanstva očevidaca. Rani kršćanski apologeti navodili su na stotine očevidaca, od kojih su neki dokumentirali svoja navodna iskustva. Mnogi od tih očevidaca radije su svojevoljno i odlučno trpjeli dugotrajna mučenja i smrt, nego da opovrgnu svoje svjedočanstvo. Ova činjenica potvrđuje njihovu iskrenost, što isključuje mogućnost da su bili uključeni u prijevaru. Prema povijesnom zapisu (Knjiga Djela apostolskih 4,1-17; Plinijevim pismima Trajanu X, 96 itd.) većina kršćana mogla je okončati svoje patnje jednostavnim odricanjem od svoje vjere. Međutim, čini se da je većina izabrala trpjeti patnju i naviještati Kristovo uskrsnuće sve do smrti.
Svakako, unatoč činjenici da je mučeništvo vrijedno pažnje, ono nije nužno i uvjerljivo. Ono ne dokazuje vjerovanje koliko potvrđuje vjernika (time što pokazuje njegovu ili njezinu iskrenost na opipljiv način). Ono što najranije kršćanske mučenike čini osobitima jest činjenica da su oni znali je li ono što ispovijedaju istina ili nije. Ili su vidjeli Isusa Krista živog i zdravog nakon Njegove smrti, ili nisu. To je izvanredno. Da je to bila samo laž, zašto bi je toliko mnogo njih nastavilo naviještati pod takvim okolnostima? Zašto bi s punim znanjem pristajali uz takvu beskorisnu laž unatoč progonstvima, zatvaranju, mučenju i smrti?
Iako su otmičari zrakoplova koji su 11. rujna 2001. godine izvršili samoubojstvo bez sumnje vjerovali u ono što su ispovijedali (čemu je dokaz njihova voljnost da umru za to), oni nisu mogli znati je li to istina. Povjerovali su tradicijama koje bile predavane tijekom mnogih naraštaja. Za razliku od toga, rani kršćanski mučenici bili su prvi naraštaj. Ili su vidjeli ono što su tvrdili da su vidjeli, ili to nisu vidjeli.
Među najčuvenijim ljudima koji su tvrdili da su bili očevici nalaze se apostoli. Oni su zajedno prošli kroz neosporivu promjenu nakon Kristovih navodnih pojavljivanja nakon uskrsnuća. Odmah nakon Njegova raspeća, sakrili su se strahujući za svoje živote. Nakon uskrsnuća, izašli su na ulice, odvažno svjedočeći o uskrsnuću unatoč sve većem progonstvu. Što objašnjava njihovu trenutnu i dramatičnu promjenu? To sigurno nije bio financijski dobitak. Kako bi propovijedali o uskrsnuću, apostoli su se odrekli svega, uključujući vlastitih života.
Drugi niz dokaza za Kristovo uskrsnuće
Drugi niz dokaza tiče se obraćenja nekih ključnih skeptika, od kojih su najpoznatiji Pavao i Jakov. Pavao je po vlastitu priznanju bio nasilni progonitelj rane crkve. Nakon nečega što je on opisao kao susret s uskrsnulim Kristom, Pavao je prošao kroz trenutnu i drastičnu promjenu od žestokog progonitelja Crkve do jednoga od njezinih najplodnijih i najnesebičnijih branitelja. Poput mnogih ranih kršćana, Pavao je trpio osiromašenje, progonstva, premlaćivanja, zatvaranja i bio pogubljen zbog njegove čvrste odanosti Kristovom uskrsnuću.
Jakov je bio skeptičan, iako nije bio toliko neprijateljski raspoložen kao Pavao. Navodni susret s Kristom poslije uskrsnuća pretvorio ga je u jedinstvenog vjernika, vođu jeruzalemske crkve. Još uvijek posjedujemo ono što znanstvenici prihvaćaju kao jedno od njegovih pisama ranoj crkvi. Poput Pavla, Jakov je spremno patio i umro je zbog svoga svjedočanstva, a ta činjenica svjedoči o iskrenosti njegova vjerovanja (vidi Knjigu Djela apostolskih i knjigu Josipa Flavija Židovske starine XX, ix, 1).
Treći i četvrti niz dokaza za Kristovo uskrsnuće
Treći i četvrti niz dokaza za Kristovo uskrsnuće tiču se neprijateljske potvrde da je grob prazan i da se vjera u uskrsnuće ukorijenila u Jeruzalemu. Isus je bio javno pogubljen i ukopan u Jeruzalemu. Bilo bi nemoguće da se vjera u Njegovo uskrsnuće ukorijeni u Jeruzalemu ukoliko je Njegovo tijelo još uvijek bilo u grobu gdje bi ga Sanhedrin mogao ekshumirati, javno izložiti i time razotkriti prijevaru. Umjesto toga, Sanhedrin je optužio učenike da su ukrali tijelo, očigledno u pokušaju da objasne njegov nestanak (a time i prazan grob). Kako možemo objasniti činjenicu praznoga groba? Evo najuobičajenija tri objašnjenja:
Prvo, učenici su ukrali tijelo. Ako je to bio slučaj, znali bi da je uskrsnuće bilo prijevara. Prema tome, ne bi bili toliko spremni patiti i umrijeti zbog toga. (Vidi prvi niz dokaza o očigledno iskrenom svjedočenju očevidaca.) Svi navodni očevici znali bi da nisu zapravo vidjeli Krista i da stoga lažu. Budući da je bilo toliko puno zavjerenika, netko bi sigurno priznao, ako ne kako bi okončao svoje patnje, onda kako bi okončao patnje svojih prijatelja i obitelji. Prema prvom naraštaju kršćana postupalo se posve brutalno, posebno nakon požara u Rimu 64. godine (požara koji je car Neron navodno naredio kako bi napravio mjesta za proširenje svoje palače, ali za koji je okrivio kršćane u Rimu u pokušaju da oslobodi sebe krivnje). Kao što je rimski povjesničar Kornelije Tacit pripovjedio u svojim Analima carskoga Rima (izdanima samo jedan naraštaj nakon požara):
„Neron je pripisao krivnju i zadao najgora moguća mučenja na stalež omrznut zbog njihovih gnusoba, koje je narod nazivao kršćanima. Hristus, od čijega imena njihov naziv potječe, pretrpio je ekstremnu kaznu u vrijeme vladavine Tiberija, od ruke jednoga od naših prokuratora, Poncija Pilata, nakon čega je najštetnije praznovjerje do sada ponovno planulo ne samo u Judeji, prvom izvoru toga zla, nego čak i u Rimu, gdje sve odvratne i sramotne stvari iz svakoga dijela svijeta nalaze svoj cilj i postaju popularne. Prema tome, najprije su uhićeni svi koji su priznali krivicu; potom, nakon što su oni progovorili, neizmjerno mnoštvo bilo je osuđeno, ne toliko radi zločina paljenja grada, nego zbog mržnje protiv čovječanstva. Njihovoj smrti dodane su svakakve poruge. Prekriveni životinjskom kožom, psi bi ih rastrgali do smrti, ili bi bili raspeti na križ, ili bi bili zapaljeni vatrom, kako bi služili kao noćna rasvjeta, nakon što bi nestalo dnevnog svjetla.“ (Anali, XV, 44)
Neron je osvijetlio svoje vrtne zabave kršćanima koje je žive spaljivao. Sigurno bi netko priznao istinu pod prijetnjom takve strašne boli. Međutim, činjenica je da nemamo ni jedan zapis o tome da se bilo koji rani kršćanin odrekao svoje vjere kako bi okončao patnju. Umjesto toga, postoje mnogobrojni zapisi o Kristovim pojavljivanjima nakon uskrsnuća i na stotine očevidaca spremnih da pate i umru zbog toga.
Ukoliko učenici nisu ukrali tijelo, kako onda možemo objasniti prazan grob? Neki su predložili da je Krist lažirao svoju smrt i kasnije pobjegao iz groba. Međutim, to je očigledan apsurd. Prema svjedočanstvima očevidaca, Krista su pretukli, mučili, trgali i proboli. Pretrpio je unutarnje ozljede, izgubio mnogo krvi, gušio se i koplje je probolo Njegovo srce. Ne postoji dobar razlog zašto trebamo vjerovati da bi Isus Krist (ili bilo koji drugi čovjek) mogao preživjeti takva mučenja, lažirati svoju smrt, sjediti u grobu tri dana i tri noći bez medicinske pomoći, hrane ili vode, pomaknuti masivnu stijenu kojom je zapečaćen Njegov grob, neopaženo pobjeći (i pritom ne ostaviti krvavi trag iza sebe), uvjeriti na stotine očevidaca da je uskrsnuo iz mrtvih i da je Njegovo zdravstveno stanje dobro, i onda nestati bez traga. Takva ideja je besmislena.
Peti niz dokaza za Kristovo uskrsnuće
Konačno, peti niz dokaza tiče se neočekivanih očevidaca. U svim glavnim zapisima o uskrsnuću, žene se prikazuju kao prvi i glavni očevici. To bi bila čudna izmišljotina, budući da u drevnoj židovskoj i rimskoj kulturi žene su bile izrazito nepoštivane. Njihovo svjedočanstvo smatralo se nebitnim i neprihvatljivim. Kada uzmemo u obzir tu činjenicu, veoma je nevjerojatno da su počinitelji zavjere u Judeji u prvome stoljeću izabrali žene za glavne svjedoke. Od svih muških učenika koji su tvrdili da su vidjeli uskrsnuloga Isusa, ako su svi oni lagali, tako da je uskrsnuće bilo prijevara, zašto su onda izabrali najprezrenije i najnepouzdanije svjedoke koje su mogli pronaći?
Dr. William Lane Craig objašnjava: „Kada razumijete ulogu žene u židovskom društvu prvoga stoljeća, doista je izvanredno to da ta priča o praznom grobu u glavnoj ulozi prikazuje žene kao one koje su ga pronašle. U Palestini prvoga stoljeća, žene su bile na veoma niskoj prečki društvene ljestvice. Postoje stare rabinske izjave poput: 'Riječi Zakona neka se radije spale nego uruče ženi,' i 'Blagoslovljen onaj koji ima mušku djecu, ali jao onome koji ima žensku djecu.' Svjedočanstvo žene smatralo se toliko bezvrijednim da im se nije dozvoljavalo ni da služe kao pravni svjedoci na židovskim sudovima. U svjetlu toga, apsolutno je vrijedno pažnje to što su ove žene bile glavni svjedoci praznoga groba… Svaki kasniji zapis legende sigurno bi prikazao muške učenike kao one koji su pronašli grob – primjerice, Petra i Ivana. Činjenica da su žene bile prvi svjedoci praznoga groba najuvjerljivije se može objasniti činjenicom da – sviđa li vam se to ili ne - one su otkrile prazan grob! To pokazuje da su pisci Evanđelja vjerno zapisali što se dogodilo, pa čak i ako je to bilo posramljujuće. To je znak povijesne vjerodostojnosti ove tradicije, a ne njezina statusa legende.“ (Dr. William Lane Craig, citirano u knjizi Leea Strobela: The Case For Christ, Grand Rapids: Zondervan, 1998., str. 293)
Sažetak
Ovi nizovi dokaza: dokaziva iskrenost svjedoka (i u slučaju apostolâ, uvjerljiva i neobjašnjiva promjena), obraćenje i dokaziva iskrenost ključnih protivnika i skeptika koji su postali mučenici, činjenica praznoga groba, potvrda neprijatelja o praznom grobu, činjenica da se sve to dogodilo u Jeruzalemu gdje je vjera u uskrsnuće počela i napredovala, svjedočanstvo žena, značaj takvog svjedočanstva u tadašnjem povijesnom kontekstu; sve ovo snažno govori u prilog povijesnoj vjerodostojnosti uskrsnuća. Ohrabrujemo naše čitatelje da pažljivo razmotre ove dokaze. Što vam oni kazuju? Nakon što smo i sami razmišljali o njima, odlučno potvrđujemo izjavu Sir Lionela:
„Dokazi za Uskrsnuće Isusa Krista u tolikoj su mjeri neosporivi da prisiljavaju na prihvaćanje dokaza koji ne ostavljaju mjesta sumnji.”
English
Zašto trebam vjerovati u Kristovo uskrsnuće?
